“Arsène Tko?” bio je naslov u jednim engleskim novinama kada je na klupu Arsenala stigao Arsene Wenger. Trinaest godina kasnije i nakon tri osvojena naslova Premier lige, slicno pitanje je izravno Francuzu postavio novinar Timesa: "Tko je Arsene Wenger?"

Bilo je toplo ljetno poslijepodne u centralnom Londonu, a Wenger je sjedio pred malom sobom prepunom novinara u bolnici Great Ormond Street. Pored njega na podijumu je Jake Peach, 12-godišnji navijac Arsenala koji se borio sa leukemijom, i glumica Barbara Windsor. Wenger je tu bio kako bi, zajedno sa još trojicom svojih igraca, predstavio najnoviju humanitarnu akciju Arsenala. Klub želi osigurati pola milijuna funti za djecju bolnicu.

Nakon govora Wenger je Barbari Windsor poklonio dres Arsenala i zagrlio se sa njom, a onda je prešao na odgovaranje na pitanja okupljenih novinara. cinilo se kako uživa u razgovoru nakon ljetnog odmora, te se smiješio na svako neugodno pitanje. No, tek nakon konferencije za novinare za Times je dao intervju koji može u potpunosti docarati njegovu karizmu.

Zapoceo je polako, birajuci rijeci u odgovorima na pitanja o politici, umjestnosti, globalizaciji i kulturi. Ocito je iz svakog odgovora kako se radi o dobro informiranom i nacitanom covjeku sa dubokim osjecajem za moral. Nakon toga se razgovor usmjerio na nogometne teme i bilo je ocito kako mu to više godi.

Na pitanje "Da li je nogomet umjetnost?" Wengerove su oci zasvijetlile kako se poceo zagrijavati za nogoemtne teme.

"Ja vjerujem da je sve u životu, ako se doista dobro napravi, postane umjetnost. Ako citate djelo sjajnog pisca, on vas dodiruje duboko iznutra i pomaže vam da otkrijete nešto o životu. Važno je živjeti iz dana u dan, jer ga tada transformirate, ili pokušavate transformirati, u nešto što je blisko umjetnosti. A nogomet je takav. Kada vidim igru Barcelone, za mene je to umjetnost."

No, postoji li nekada sukob izmeðu estetike i uspjeha? Je li bilo trenutaka kada je Arsenal stvarao umjetnost na terenu na racun rezultata?

"Slažem se sa vama. Ali na kraju dana pitam vas: koji je tim najuspješniji na svijetu? Brazil. Što oni igraju? Dobar nogomet. Tko je sve osvojio prošle sezone? Barcelona. Što oni igraju? Divan nogomet. Nisam protiv pragmaticnosti jer biti pragmatican znaci i dati dobro dodavanje, a ne loše. To je tako jednostavno."

Da li je Wengerova pragmaticnost tolika da se pretvara da nekada ne vidi oštre prekršaje svojih vlastitih igraca. Njegov odgovor je izravan i iskren: "Nekada ih vidim ali kažem da nisam vidio kako bih zaštitio igrace i zato što ne mogu pronaci nijedno racionalno objašnjenje za ono što su ucinili."

Kako razgovor napreduje, Wengerova opsjednutost sve je dominantnija. Francuz nikada ne staje, živi poput asketa u potrazi za bogojavljenjem: "Ja vjerujem da morate sve okrenuti u svoju korist kako biste bili konkurentni. Kao menadžer, morate živjeti kao igrac. Vrijeme kada ste mogli izaci vani i piti je gotovo. Ne možete si dopustiti jedan ili dva dana kada niste u potpunosti koncentrirani."

Ali to je dugo razdoblje za živjeti kao igrac. Ne bi li radije imao život u kojem ne mora konstatno brinuti o tome da li je popio jednu cašu vina previše?

"Recimo da za svaku strast postoji odreðena cijena koju morate platiti. A ja kažem igracima, kada ste gladni onda vam samo jedan dio vašeg tijela govori da ste gladni. Ali kada ste gladni uspjeha, onda cijela osoba organizira život oko te strasti. Ne govori vam samo jedan dio tijela na dan kada se igra utakmica: 'Idemo izaci i pobijediti tu utakmicu'. Ne, postoji nešto u strukturi vaše osobnosti što vam kaže da je to važno i da vrijedi organiziranja cijelog života oko toga. To je jezgra vašeg života. Sigurno, radim puno stvari koje ne volim raditi. Nekada bih volio izaci vani i uživati, ali onda pomislim da bih zbog toga mogao postati manje konkurentan i ne napravim to."

Gledajuci druge igrace i menadžere susrecete se sa sportašima i trenerima koji su posveceni svom poslu, ali nikada tako kao Wenger. Sigurno nitko nije tako posao pretvorio u opsesiju. Na pitanje da li ikada pronalazi trenutak da se iskljuci, da se posveti necemu drugome osim nogometa odgovara: "Ne. Kada ste 30 godina u ovom poslu morate biti pomalo ludi, jer ne možete reci da to nije imalo utjecaja na psihu. Živite nogomet, mislite nogomet, nemoguce je pobjeci."

Dakle, postoji doza ludila u vašoj opsesiji?

"Da!"

Je li ikad poželio da se oslobodi te opsesije? Da li njegova supruga ili kcerka ikada kažu: 'Arsene, voljela bih da malo usporiš?'

"Najvažnija stvar u životu je da imate cilj i da idete k njemu. Najgore je kada nemate cilj. Zamislite da se probudite ujutro i ne radite ništa. Uživate jednu minutu, a onda doðe druga minuta. Ali što raditi u sljedecoj? Možete li cijeli život posvetiti tome? Nekada unutar nas postoji želja da budemo korisni i da imamo neke kvalitete. Sir Bobby Robson je nedavno umro. Jeste li gledali posljednju utakmicu koju je on gledao? Bila je to samo humanitarna utakmica, ali i dalje je imao onu iskru u svom oku. Mogao je ostati doma, ali ipak je odlucio otici tamo. Imao je još dva, tri dana života i to je mjesto na kojem je želio biti. A što bi radio kod kuce - sjedio tamo i mislio o umiranju, možda prestrašen? Nacin za prolazak kroz to jeste uživanje u svojoj strasti."

Wenger je covjek koji doista živi za nogomet, nogomet koji je predstavljen kao umjetnost. Njegova ljubav prema pobjeðivanju i prema estetici su dio jednog bica, dio jedne opsesije, one koja odreðuje njegovo postojanje i koja ce to i dalje nastaviti odreðivati. Nogomet je za Wengera jednako ozbiljan kao i sam život. Kao što je Sartre jednom rekao: "Ono što slikar daje platnu su dani njegovog života. Avantura života, putovanje prema smrti"

"Ne mogu zauvijek biti na vrhu kao menadžer jer je potrebna fizicka snaga, neka životinjska snaga da biste radili ovaj posao. To trebate da biste se borili i pobijedili. To polako nestaje kako život prolazi, ali onda to kompenzirate iskustvom, primjecujete probleme, razumijete više i bolje se razumijete sa igracima."

Na pitanje plaši li se života nakon nogometa odgovara kratko i jasno, bez treptanja: "Naravno."

Wenger o ...

Politici: "Mogao sam otici i u politiku, da. Postoje paralele. Vrijednost iskustva je u tome da možete bolje dominirati svojom prirodom a, na televiziji, politicar koji izgubi debatu je onaj koji postane nervozan. cim postanete agresivni na televiziji izgubili ste, to je osnovno pravilo."

Sir Alexu Fergusonu: "To je sada odnos pun meðusobnog poštivanja. Nije uvijek bilo tako, ali s vremenom je postalo puno bolje. Možda je to zbog toga što im mi u posljednje vrijeme nismo tako veliki konkurenti za trofeje."

Emirates stadionu: "Nije lako sagraditi vlastiti stadion i ostati na razini na kojoj smo mi sada. Pogledajte na druge klubove koji su gradili vlastite stadione. Leicester, Southampton, Coventry, Derby - svi su ispali iz lige."

Filmovima: "Gledao sam puno filmova, posebno onih iz sedamdesetih godina. Fellini, Fassbinder, to razdoblje. Posljednji koji mi se doista svidio je Lovac na jelene. To je klasik. Ali u posljednjih deset godina nisam gledao puno filmova. Nisam imao vremena."

Umjetnosti: "Volim apstrakciju."