U razgovoru za službenu stranicu FIFA-e hrvatski izbornik Slaven Bilic iskreno je odgovarao na pitanja o svom poslu, razocaravajucem porazu od Turske na Euru 2008. i neuspjehu u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2010., kao i visokim nadanjima za Brazil 2014.

Kada vas covjek gleda na klupi za vrijeme utakmice, prva rijec koja pada na pamet je 'strastven'. Je li to prava rijec za opis vaše osobnosti?
 - Naravno. Ja sam bio pun vatre i strasti još kao dijete, onda kao igrac i danas kao trener. Ne možete svoj cijeli život posvetiti sportu ako niste ludi za njim. Nekad pomislim da sam neobican, ali onda pogledam u ostale koji rade iste stvari i pomislim 'ili sam ja normalan ili su i oni takoðer ludi!' Ali doista uživam. Ljudi misle da posao izbornika zahtijeva samo povremeni angažman, ali to je cjelodnevni i svakodnevni posao. Ja cijelo svoje vrijeme provodim citajuci, pricajuci sa svojim igracima, analizirajuci protivnike. To je idealna situacija: radite nešto što volite i u isto vrijeme imate mogucnost pomagati svoju obitelj.

Slušanje vaših rijeci budi uspomene na poraz protiv Turske na Euru 2008, kada ste bili vidno razocarani njihovim izjednacujucim golom u posljednjim sekundama produžetka. Mislite li da vas emocije u nekim trenucima nadvladaju?
 - Ah, ta utakmica! Prije svega, bio sam ljut na suca jer mi nije dozvolio da napravim izmjenu. Onda sam razgovarao sa svojim igracima i pokušao ih uvjeriti da još uvijek imamo jednako dobru priliku pobijediti na penale kao i turska momcad. Ali oni su bili toliko utuceni i duboko u šoku da ih jednostavno nisam mogao podici.

Okrenimo se trenutnoj momcadi hrvatske reprezentacije. Mislite li da su vaši igraci spremni još jednom doci do vrhova?
 - Trebali bi biti. Mislio sam da ce se to dogoditi na putu za Svjetsko prvenstvo 2010., ali ostali smo kratkih rukava. Sada, s obzirom na to kako mladu momcad imamo, mislim da još nismo ni blizu svog vrhunca, koji ce se dogoditi u Brazilu 2014. Naravno da ce biti promjena, neki novi igraci ce doci, a ostali ce im napraviti mjesta. Ali u dvije godine bit cemo u zavidnoj poziciji, a u cetiri godine još i više.

Vaša momcad je zasigurno zapocela kvalifikacijsku kampanju za Euro 2012. na pravi nacin...
 - Zadovoljni smo trenutnom situacijom. Trenutno smo na celu skupine i imamo dobru priliku kvalificirati se. Ako usporedite ovu skupinu sa onom u kojoj smo bili prije prethodnih velikih natjecanja, onda se cini lakša na papiru. Ali bilo bi glupo od nas zanositi se, jer u našoj skupini se ne vrti sve oko nas, Grcke i Izraela. Tu su i Litva i Gruzija sa kojima se treba natjecati. Morat cemo naporno raditi.

Momcadi sa Balkana su na posljednjim velikim natjecanjima pucale u kljucnim trenucima. Što mislite što je uzrok tom trendu?
 - Ljudi govore da je stvar u mentalitetu, ali na nisam tako siguran u to. Na primjer, govorilo se da mi nismo bili dovoljno mentalno jaki u toj utakmici protiv Turske, dok su oni zapravo samo pukom srecom u posljednjoj minuti zabili gol iz odbijanca. To je tako, nekad se takvo što dogodi i kažete 'to se ne bi dogodilo Italiji', ali onda vidite na koji su nacin oni poraženi od Slovacke na svjetskom prvenstvu. Ili pomislite da se to ne bi dogodilo nekoj njemackoj momcadi, a onda se sjetite kako je Bayern poražen od Manchester Uniteda u finalu Lige prvaka 1999. godine. Postoji psihološki faktor, ali i sreca igra veliku ulogu.

Biste li se složili sa tvrdnjom da je posljednja uistinu velika momcad Hrvatske bila ona u kojoj ste i vi igrali na Svjetskom prvenstvu 1998. godine u Francuskoj. Što je tu momcad odlikovalo u odnosu na druge?
 - Mi smo imali pravi karakter u momcadi, ali opet kada govorimo o sreci, imali smo bolju momcad na Euru 1996. i izgubili smo u cetvrtfinalu od Njemacke sa 2:1. A igrali smo bolje u toj utakmici nego kada smo ih pobijedili sa 3:0 u cetvrtfinalu u Francuskoj, u utakmici u kojoj su nas oni nadigrali u prvom poluvremenu, ali nisu uspjeli zabiti gol. Mislim da je ono što cini razliku naše osobnosti. Mi nismo igrali za najbolje klubove na svijetu, ali smo bili važni igraci u svojim momcadima, nosili smo odgovornost. Bili smo svi veliki karakteri, bili smo prijatelji i bili smo voðe na terenu i izvan njega.

Bi li to bilo moguce obnoviti sa trenutnom momcadi?
 - Ne potpuno, jer je svaka generacija razlicita. Ali dobra stvar u Hrvatskoj je to što, bez obzira na to koliko novca igraci zaraðuju ili za koji klub igraju, igraci vole svoju zemlju i uvijek žele igrati u reprezentaciji. To je naša velika prednost.

Puno trenera tvrdi kako ne obraca pozornost na medije, ali citate li novine?
 - Naravno da ih citam, ali ne svaki dan. Nisam opsjednut, niti je to prva stvar koju napravim ujutro. Više volim razgovarati sa prijateljima, uživati u provoðenju vremena sa svojom djecom. Ali nisam uplašen od novina, zapravo uživam u kritici kad je ona konstruktivna. Hrvatska je mala zemlja i ja znam tko stoji iza svakog komentara koji procitam. Moja tajna da ne dozvoljavam da me se uvuce u nešto je nešto što ja zovem mojim 'krugovima'. Ja sam šef. Onda oko sebe imam krug suradnika koji cine Robert Prosinecki, Aljoša Asanovic i drugi bivši igraci i moj menadžer za odnose sa javnošcu. Onda imam još jedan krug koji cine moj brat i skupina strucnjaka koju cine treneri, pa moja obitelj, itd. Ako su ti krugovi snažni, onda ih nitko ne može slomiti.

Ipak, to mora biti teško, posevno u zemlji kakva je Hrvatska, u kojoj su i navijaci i novinari jednako strastveni kad se radi o reprezentaciji.
 - Oni su ludi za nogometom. Razina stresa je nevjerojatna, nekad pomislim da bih manje pritiska imao da sam na klupi Reala. To je samo zato što vodim reprezentaciju svoje države, i to kakve države! Ali ne mogu se žaliti, svi prolaze kroz iste stvari. Završit cu sa jednom anegdotom. Prije nekoliko dana sam otišao kupiti pizzu i dok sam cekao naletio sam na prijatelja kojeg nisam vidio godinama, koji je radio u tom restoranu kao dostavljac. On mi je prišao i pitao me mogu li mu naci drugi posao rekavši mi kako ne može izdržati pritisak, kako mora dostavljati stvari u trideset minuta, prolazeci kroz crvena svjetla, nositi se sa ljutitim klijentima i tako dalje. Tada shvatite koliko ste sretni što imate ovako divan posao.