Što se dogodilo Argentincima u Milanu, kako je moguće da su zaboravili sličnu „mračnu noć“ iz Barcelone, osam ljeta prije? Jer i tada su u Italiju došli kao branitelji naslova iz 1986, kojega su prvi puta osvojili u svom domu 1978.

Protiv Belgije na otvaranju skupine u Španjolskoj su bili jači 90 minuta, ali ispromašivali desetak izglednih prigoda, te poraženi jednim jedinim ispaljenim metkom protivnika. Strijelac je bio tada poznati strijelac Erwin Van den Bergh. Tom iznenađujućem ishodu svjedočilo je 100.000 gledatelja na Camp Nouu. Bila je to, ujedno i najava potopa kojeg će na tom natjecanju doživjeti „gaučosi“. S nogometnog Olimpa su sletili unatoč tad 22-godišnjoj zvijezdi Diegu Maradoni. U drugom krugu su ih kao još važeće prvake zapali nekadašnji prvaci svijeta u nogometu Brazilci i Talijani koji će se pokazati kao „tvrdi orasi“.

U Italiji 90' Argentinci su došli s aureolom svjetskih prvaka osvojenoj u Meksiku (nesuđen domaćin je bila Kolumbija koja zapada u gospodarski vrtlog i pad). U nezaboravnoj epopeji Diega Maradone ili „malog zelenog“ (kako mu je još ranije kao 16-o godišnjaku prigodom jednog boravka u Austriji dao nadimak hrvat Zvonimir Magdić) koji je doživljavao punu zrelost i „gaučosa“. Pa su tako na otvaranju smotre u Milanu dobili „lagani zalogaj“: Kamerun je izgledao kao naručena žrtva za dva početna boda. Međutim, dogodilo se silno čudo na San Siru. Nakon što je Gianna Nannini otpjevala himnu prvenstva „Notti Magiche“ pred 74.000 gledatelja, čaroliju je zaista izveo Francois Oman-Biyik u 67. minuti! Afrički „lavovi“ su postali ljubimci cijelog svijeta, pogotovo njihov karizmatični vođa Roger Milla koji je svojim plesom uljepšavao svaki zgoditak i unio duh afričke zaigranosti u nogomet. Ovo je ponajbolja afrička momčad svih vremena. Trenutno s velikim igračkim imenima poput Samuela Eto'oa, koji je sa 17 godina i tri mjeseca na SP u Francuskoj 1998. godine bio najmlađi igrač natjecanja.

2002. je bila kobna za Argentince, ne samo zbog izuzetno jake skupine koja ih je zapala (zanimljivo da su se pored Engleske i Švedske našli u istoj skupini s Nigerijom kao i sada u Brazilu). Naime, izbornik Marcelo Bielsa je bio zauzet dosta svađama s dugogodišnjim čelnim čovjekom saveza i najduljim pomoćnikom šefa FIFA-e Juliom Grondonom. Sama činjenica da u to vrijeme nije 7 mjeseci dobio plaću govori sama za sebe. Veliki dvoboj Engleske i Argentine pripao je Gordom Albionu. Engleske rane iz 98' su bile svježe. Sudio je najbolji od najboljih tog doba Talijan Collina. Maradona, nabrušen, iz Hacijende Fidela Castra koji mu je bio domaćin u Havani poručuje: „Igrajte, Englezi su se usrali“. I onda 43. minuta susreta i po mnogima dvojben jedanesterac. Kapetan Beckham, koji je u utakmici istih protivnika u Francuskoj dobio crveni karton i 4 godine trpio posljedice gluposti koju je uradio, smogao je snagu izvesti taj kazneni udarac. Bio je precizan a tisak engleski je pisao o „božjoj nozi“ a jedva su dočekali da konačno ispišu naslov koji im je ležao na srcu od 86' „Don't cry for me Argentina“. Slavilo se i na Falklandima, a „Veliki“ Diego je rekao: „Jednom se i to moralo dogoditi, ne možemo ih stalno dobivati“.

SP u Njemačkoj 2006. pokazuje probuđenu Argentinu i njihovu ubojitost, a jedini pravi nedostatak je bio sraz s domaćinom pred punim Olimpijskim stadionom u Berlinu. I greška izbornika Pekermana koji je prerano počeo zatvarati utakmicu vađenjem Riquelmea koji je mogao držati nadmoćno loptu i ubojitog Crespa. Kazna je došla u 80. minuti kad Klose izjednačuje i potvrđuje teoriju o vlastitoj nacionalnoj momčadi koja igra podjednako do samog kraja. Njemcima rastu dodatno krila i uz navijače ostaju do samog kraja pribraniji. Uspavana Argentina „eutanazirana“ od vlastita izbornika gubi izvođenjem jedanesteraca nakon dvaju produžetka.

U JAR-u stanje nije ništa drugačije nego svih prethodnih svjetskih smotri. „Argentinski tango“ je moćan ples koji se teško prati. „Južna Afrika“ nije uspjela ublažiti nadmenost i pretjerano osobenjaštvo izbornika Diega Armanda Maradone mada su bili momčad krcata nadarenošću i velikim imenima. Izostao je učinak kojeg Argentina objektivno može uvijek postići.

28.03.2009.
Najgori poraz Argentine u povijesti.
Predvođeni karizmatičnim Diegom Maradonom Gučosi su pretrpjeli težak poraz. Uz onaj od Kolumbije 16 godina ranije to je najteži. Dvostruki prvak svijeta i dvsotruki doprvak su primili „šesticu“ u La Pazu. Mada se može to pripisati i lošim uvjetima jer medicinski je dokazano da nedostatak kisika znatno može utjecati na izvedbu onih igrača koji nisu navikli u lošem smislu. Igralo se tada na 3600 metara nadmorske visine. Opravdanje za slabija dostignuća su tu. FIFA je čak zabranila igranje iznad 3000 metara godinu dana ranije ali Bolivija, Ekvador, Peru i Kolumbija žestoko su se usprotivile. Zanimljivo da jedini koji je tad pružio podršku jeste upravo Maradona inače prijatelj tadašnjeg bolivijskog predjednika Eva Moralesa. Morales je u lijevo-socijal trokutu s Chavezom i Castrom nasljedovao učenje „Che Guevare“, a Maradona je bio njihov miljenik kojega su srdačno primali „u podne u ponoć“. Pored svega navedenog u smislu opravdanja za loš učinak ne može se samog izbornika opravdati za način postavljanja momčadi u takvim uvjetima na travnjaku. Oslonio se starinski pomalo na protuudare tražeći isključivo oslonac na Lionel Messiju koji je bio jedini istureniji gdje su mu pokušali gurati loptu. Maradona je prethodno čak odigrao i prijateljski susret na istom stadionu u znak podrške Boliviji koja se žestoko „zahvalila“ sa 6 zabijenih „dobročiniteljima“. Prije te utakmice „nebesko-plavo-bijeli“ su dobili tri zaredom bez primljenog pogotka.


Možda će ključ uspjeha u Brazilu ako ga posluži zdravlje biti „mali zeleni II“ u liku i dijelu Lionela Messija. Sudeći po prethodnom mundijalu čini se ipak kako je katalonski nogometni div jedno, a loptačka državna momčad u Argentinaca nešto posve drugo.

1986. Argentina je imala Maradonu kao „jezičac na vagi“ koji je odnio prevagu. „Božja ruka“ i 50-metarski slalom protiv „Gordog Albiona“ koji ju je opravdao kao „nepravdu“, „sami po sebi“ su čudo, a Maradona je i proglašen igračem te godine. U Italiji će 4 godine iza otići do kraja, a 1994. u SAD-u „mali zeleni“ bit će izveden s travnjaka bostonskog Foxboro stadiona nakon susreta s Nigerijom u pratnji FIFA-ine medicinske tehničarke. „Pasti“ će na provjeri za nedopuštena sredstva (u mokrači mu je nađen efedrin) .

„Mala suerte“ („zla kob“) ove nacionalne nogometne vrste jesu popratne stvari koje se tiču pomanjkanja dobrog ustroja a provlače se od samih početaka. To su trzavice u samom savezu i krivi ljudi u krivo vrijeme na izborničkom mjestu. Vrijedno je u tom smislu ovdje spomenuti jednog argentinskog Hrvata koji donosi prijeko potrebnu organizacijsku stegu koja nije postojala do te 78'. Učinak nije izostao. Rudolf Kralj je čovjek koji je dosta posložio upravljačke niti oko argentinske nogometne izabrane vrste. 30-tih godina ovaj zagrebčanin nakon jedne turneje Hajduka po Južnoj Americi kao pojačanje (inače je igrao za HAŠK i Građanski) ostaje u F.C. Oeste. Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske postaje počasni argentinski konzul. Bio je i urednik športa u „Hrvatskom narodu“. Potom se vraća u Buenos Aires gdje je bio trener a između ostalog vodio je i Argentinos Juniors jedno vrijeme i Maradonin klub. Od 1936 postaje profesor nogometa. On je bio Menottijev tehnički tajnik koji je dosta pridonio usmjeravanju pažnje Agrentinskog Nogometnog Saveza 1978 kad su bili domaćini SP-a. Darežljivost je bila velika za to vrijeme (25.000 dolara za osvojeni naslov). „Don Rodolfo“ kako su ga zvali od milja je predavao taktiku nogometa na školi za nogomet a izdavao je i stručni časopis na engleskom i španjolskom. Nuđeno mu je i mjesto izbornika. Njegovi učenici su bili tadašnji izbornik Argentine Luis Cesar Menotti i doktor Carlos Bilardo izbornik iz 86'. Menotti je u ne tako davnom posjetu glavnom gradu Hrvatske izjavio da je ponosan na samostalnost domovine njegovog drugog oca i učitelja. U vrijeme odigravanja Mundijala na vlasti je bila Hunta i sve je išlo preko Rudolfa, tako da nitko bez njegova znanja nije mogao prići igračima. Prijetnje su stizale sa svih strana vezane za samu organizaciju jer su se sukobljavale želje naroda za svrgavanje vlasti i želja naroda za mundijalom. Najveći argentinski književnik tad još živ Jorge Louis Borges oštro je napadao samu zamisao da se održava nogometno prvenstvo. Došao je u sukob i sa samim generalom Videlom koji mu ipak nije mogao ništa zbog javnosti u svijetu, ali i zbog činjenice da je bio nominiran za nobelovu nagradu. Pobjedila je na koncu želja za nogometom kao nacionalnim znamenom a narodno veselje u kojem je sudjelovalo 5 milijuna ljudi na ulicama glavnog grada poslije osvojenog zlata imalo je itekako dobar psihološki učinak za ljude. U povorkama, u pjesmi, pod plavo bijelim stjegovima, razdragani, oduševljeni bez ijednog izgreda. I tako do zore tog 29. lipnja 1978. Mario Kempes nije bio u početnoj zamisli izbornika Menotti-a kao igrač Central Rosaria. Na preporuku Kralja biva ipak uvršten. Mario je proglašen igračem prvenstva i s 6 zgoditaka je postao i najbolji strijelac. Rudolf Kralj godinu dana nakon mundijala biva izabran za glavnog tajnika Međunarodnog udruženja nogometnih trenera Južne Amerike.

Treba pripomenuti, kako s obzirom na igrački kadar i mogućnosti, Argentinci nemaju u posjedu ono što su objektivno kao i Brazilci trebali imati. Brazilski nogomet je svoj razvoj crpio iz bogatog naraštaja argentinskih nogometaša koji su stasavali 40-tih. Iseljena Italija je dosta pridonjela toj „žici“ koju imaju za loptu. Kako piše Zvonimir Magdić u svom kapitalnom djelu „11 Veličanstvenih“ opisujući čuvenog Jose Manuela Morena inače nepoznatog igrača u službenim sredstvima priopćavanja i krugovima športskog novinarstva današnjice „Argentinski je nogometaš, uz visoku tehniku, ideju, inteligenciju, bio, za razliku od Brazilca, ishranjenog bananom, snažan i čvrst. Statistički uredi bilježe savršen prosječni potrošak oko 100 kilograma mesa po glavi u toj zemlji. Argentinac je uz to prilagodljiviji. Na svim meridijanima i usporednicama zemlje.“ Jedan zanimljiv podatak glasi da je Argentina prva po broju isključenja svojih igrača na SP-vima.

Nogomet se u Argentini počeo igrati vrlo rano čak i za Europske prilike. A F.C. Buenos Aires osnovan još davne 1867. bio je jedini nogometni klub izvan Velike Britanije u to vrijeme. Po tome su oni kao južni amerikanci jedan od pionira igranja organiziranog nogometa. Uz poznate Boca Juniors i River Plate tu su još Velez i San Lorenzo za kojega navija i sadašnji Sveti Otac Franjo.

Na ovom prvenstvu u Brazilu će imati i jednu „neznatnu“ ali olakotnu okolnost za njih s obzirom da je domaćin zemlja velike površine. Naime zbog gradova u kojima će Argentina odigravati svoje susrete imat će dva kraća putovanja a jednu utakmicu će igratu u u Belo Horizonteu gdje će Gučosi biti smješteni.

S Bosnom i Hercegovinom Argentina je nedavno imala prijateljski ogled u SAD-u. Pobjedili su 2:0. U prvom susretu skupine BiH se dobro držala, a Messi je pokazao i dokazao kako mu od središta igrališta treba kroz šumu nogu protivničkih igrača 3 sekunde za zabiti. Alejandro Sabella izbornik Argentine je uvidio sve blagodati podređivanja igre svoje momčadi Lionelu. Jer isplati se. Argentina nije pokazala sve ono što može i vjerojatno se taj stroj tek zahuktava. Ali Brazil i Južna Amerika su njihov zrak i za očekivati je prodor do samog kraja.

Uz bolji ustroj i popravljanje ozračja oko same momčadi koja nikad nije bila upitna u smislu nadarenosti samog igračkog kadra stječe se opravdan dojam kako bi „bijelo-nebesko-plavi“ mogli biti „vječni svjetski prvaci“.

Autor: Dalibor Zovko