"Maracana" je stadion u Rio de Janeiru najveći i najpoznatiji na svijetu. Otvoren 16.lipnja 1950. Mada mu je službeno ime od 1964. godine Mario Filho (u početku se zvao „Gradski Stadion“) prevladava ime Maracana po obližnjoj rječici. Na njemu igraju klubovi Botafogo, Flamengo i Fluminense te brazilska reprezentacija.
Završni ogledi svjetskog nogometnog prvenstva iz 1950. održao se u 6 brazilskih gradova od 24. lipnja do 16. srpnja. Zanimljivo je da su tad odustale Škotska, Turska i Indija, pa je u završnici sudjelovalo samo 13 reprezentacija. Prvenstvo je počelo uz gromoglasnu pratnju 21 plotuna iz topova. Otvorio ga je tadanšnji brazilski predsjednik Ernesto Gasparo Dutra. Iznad jarbola koji su nosili zastave sudionika poletjelo je 5.000 golubova.
Tih pedesetih godina dvadesetog stoljeća svašta je bilo moguće, pa je tako primjerice Francuska, nakon što nije izborila mjesto u završnici, na molbu ipak primljena od strane FIFA-e. Zanimljiv je slučaj i reprezentacije Indije, koja je izborila nastup, ali su odustali nakon što im nije dopušteno igrati utakmice bosonogi.
Završni ogled između domaćina Brazila i Urugvaja dogodio se 16. srpnja 1950. godine. Karneval i ples u gradu počeli su od jutarnjih sati, a na Marakani – 210.000 gledatelja (nije greška: dvije stotine i deset tisuća – rekord svih vremena). Brazilci na korak do fešte, trebalo je samo srediti Urugvaj koji je bio prvi prvak svijeta i domaćin SP-a iz 1930. godine. To je bila momčad s velikim ugledom, ali konačan ishod pred skoro 1/4 milijuna domaćih navijača nitko nije dovodio u pitanje.
Bajka je počela u 47. minuti kada Friaca dovodi Brazilce u vodstvo. Tutanj sambe po tribinama velebnog zdanja Marakane prolamao se gotovo punih 20 minuta nakon gola. Ritam iste splašnjava kada Urugvajac Juan Alberto Schiaffino poravnava u 66. minuti. Hladan tuš i muk među masom nastaje 13 minuta poslije kada Alcides Edgardo Ghiggia (79. min) preokreće na 2:1 za goste. Ta dva zgoditka su dvije rane brazilskog nogometa koje nisu zaliječene niti dan danas.
Nogometni menadžer - Postani menadžer u ovoj besplatnoj nogometnoj igri
Brazil je izgubio krunu, a Urugvaj se istom okitio po drugi puta u 20 godina. Epilog je bio suicidalni val koji je zahvatio sve krajeve od amazonskih prašuma do gradskih četvrti Ria! «Torcida» je tugovala i deseci navijača počinili su samoubojstvo. Nitko nije loptao na pijesku 4 kilometra Copacabane tjednima nakon toga.
Najveći broj «karioka» prestaje djelatnim bavljenjem nogometom. Nacionalna vrsta, zbog navodnog uroka mijenja boju dresa (dotadašnju bijelu) u žuto-plavu koju i dandanas nosi. U povijesti se to finale pamti kao „Maracanazo“ što je postalo sinonim za svaki veliki rezultatski šok i negativan ishod u južnoameričkom nogometu. Taj gubitak se u Brazilu nazvali „našom Hirošimom“.
Još se vrijedno prijesetiti i davne 1950. godine, kada su se tadašnja državna momčad Jugoslavije i Brazil našli u istoj skupini. Zanimljivo je kako su okosnicu te momčadi činili pretežito Hrvati (Stanković, Horvat, Zlatko Čajkovski, Željko Čajkovski, Bobek, Vukas). Pred užarenih 200.000 na Marakani dogodila se nesreća gdje je Mitić udario glavom izlazeći iz svlačionice. Trebalo je 10 minuta do povrataka Mitića, a već je u 4. minuti Ademir postigao vodeći zgoditak za Brazil i tako dodatno unio smetenost u ionako smetenu momčad Jugoslavije. Zizinho je postigao konačnih 2:0 za Brazil.
Treba pripomenuti kako je reprezentacija Kraljevine Jugoslavije imala jednu pobjedu nad Brazilom što se uprizorilo u filmskom zapisu „Montevideo Bog te Video“. Tada je nastupila momčad bez Hrvata, koji su odbili ići na put u Urugvaj. I tako krnja Jugoslavija je uspjela svladati Brazil i Boliviju i te proći u drugi krug.
Brazilci su nogometna nacija koja je suvremeni nogomet dosta učila od nadarenog naraštaja susjedne Argentine iz ranih 40-tih. Nedostajalo im je prijeko potrebne stege koju su počeli graditi od SP 1958. u Švedskoj, u kojoj se dogodila krunidba kralja najvažnije sporedne stvari na svijetu Pelea. Nedostajalo je i ustroja. Zanimljiv je podatak i manje poznat kako se u Brazilu sve do sedamdesetih nije igrala jedinstvena liga. Klubovi su se natjecali samo u prvenstvima brazilskih saveznih država. Među njima najstarije je ono Sao Paola tzv „Paulista“ (1903). Ona druga suparnička skupina su tzv „Carioce“ iz Rio de Janeira. Pobjednici iz obje ove lige bi igrali završni turnir.
S vremenom se ukorjenilo mišljenje kako su igrači koji su dolazili iz Ria (Flamengo, Fluminense, Vasco de Gama, Botafogo), a tu primjerice spadaju Didi, Zagallo, Vava, Garrincha, N. Santos, Gerson, Rivellino, bili predstavnici onog istinskog brazilkskog nogometa kojeg krasi lepršavost i virtuoznost, dok je igrače iz Pauliste (Altafini, Bellini, Gilmar, De Sordi, Mauro, Julinho) obilježavala veća uigranost i taktika. Međutim, najveći igrač Brazila i po mnogima i svih vremena Edson Arantes do Nascimento - Pele nije došao iz tih pokrajina nego iz lučkog grada Santosa.
Autor: Dalibor Zovko
