EURO 2020 počinje sutra i svakako je dobrodošao povratak na određenu razinu normalnosti. Sama činjenica da će natjecanje biti odigrano označava napredak, s obzirom na to da je prošlog ljeta, kad je trebalo originalno biti igrano, bilo otkazano zbog pandemije korona virusa. Stvari još uvijek nisu savršene, ali nesumnjivo idu nabolje, barem kad je Europa u pitanju.

Navijači će, iako u ograničenom kapacitetu, biti na stadionima širom Europe, od Rima do Seville i od Bakua do Londona. Ideja da se natjecanje igra u više država, a ne jednoj ili dvije kako je to do sada bio slučaj, potekla je od smijenjenog predsjednika UEFA-e Michela Platinija. Iako to ima i određene prednosti, jer će ljudi iz većeg broja država moći gledati utakmice uživo, ipak je natjecanje uveliko izgubilo na draži u odnosu na tradicionalna.

Europsko prvenstvo bi trebalo biti festival nogometa, smješten u jednoj državi ili barem jednoj regiji. Cijela bit je u tome da okupi ljude iz cijele Europe na nekoliko tjedana nabijanih akcijom, da navijači dolaze u jednu državu i susreću se, da se osjeti prava navijačka atmosfera.

Kad se priča o svjetskim prvenstvima, gotovo nitko neće reći Svjetsko prvenstvo 1982. ili Svjetsko prvenstvo 1986., nego Španjolska '82. ili Meksiko '86. Svaki zagriženi ljubitelj nogometa zna o čemu se priča kad se spomene to sveto partnerstvo. Isto vrijedi i za Italiju '94., Francusku '98., Rusiju 2018... Međunarodna natjecanja bi trebala biti ono što su odivijek bila - prilika nogometnim navijačima da idu na odmor slobodni kao djeca, ali ipak kao odrasli. Određeni domaćin daje karakter natjecanju i čini ga različitim od ostalih. Ovo natjecanje će svakako biti drugačije od dosadašnjih, ali nadajmo se da se ovakav način organizacije neće ponavljati, jer ga onda doista nećemo imati po čemu pamtiti.