Na spomen imena Egona Loya mlađi ljubitelji nogometa će sasvim sigurno ostati ravnodušni, ali oni nešto stariji sjetit će se njemačkog vratara koji je stajao na vratima Eintrachta u legendarnom finalu Kupa prvaka 1960. godine, koje je njegova momčad izgubila sa nevjerojatnih 7:3 od madridskog Reala.
Kakva su vaša sjećanja na poraz u finalu Kupa prvaka na Hampden Parku u svibnju 1960.?
- Bila je to najveća utakmica u mom životu i u povijesti Eitnrachta. Odletjeli smo u Glasgow tri dana prije utakmice kako bismo mogli na miru zajedno trenirati. Naravno, nismo imali pojma u to vrijeme kako će to važna utakmica postati i koliki će joj se značaj pridodati. U to vrijeme se u Kupu prvaka nije igralo puno utakmica jer su u tom natjecanju sudjelovali samo prvaci država.
Tada nije bilo televizijskih prijenosa kao danas. Koliko ste onda znali o momčadi madridskog Reala prije utakmice?
- Utakmice se tada nisu igrale sve u isto vrijeme kao danas, tako da su nakon pobjede protiv Rangersa u polufinalu trener Paul Osswald i dva najiskusnija igrača, Alfred Pfaff i Richard Kress, otišli gledati uzvratnu utakmicu polufinala između Reala i Barcelone. Nakon toga smo imali sastanak i razgovarali o njihovim igračima, ali mislim da smo od prvog trenutka znali da nemamo šanse protiv njih. Oni su bili pravi profesionalci, puno bolje fizički spremni od nas, dok smo mi bili amateri i bili smo jako umorni nakon dvije utakmice protiv Rangersa u polufinalu.
Što je bio vaš redovni posao?
- Radio sam u banci. Završio bih sa poslom u 16 sati, nakon čega smo svi išli u sportsku školu, gdje bismo popili kavu i pojeli kolač prije odlaska na stadion na trening.
Ipak, Eintracht je prvi zabio gol u finalu nakon 18 minuta igre. Što vam je tada prošlo kroz misli?
- Kress je zabio i samo sam želio da sudac odmah odsvira kraj utakmice. Ali naravno vodili smo samo par minuta, a nakon što su primili gol igrači Reala su samo još bolje zaigrali. Bilo je veliko razočaranje gledati to za naše navijače i članove obitelji, posebno za moju suprugu koja je došla na utakmicu, jer sam ja bio vratar, a Real mi je zabio sedam golova. Ali oni su u to vrijeme bili najbolja momčad na svijetu i igrali su na vrhuncu. Bili su jako ponosni zbog onoga što su postigli. Na zabavi nakon utakmice su nas ignorirali. Znali su što su, najbolji na svijetu, sa Puskasom, Di Stefanom, Santamariom, i tako dalje.
Koliko ste vi tada bili plaćeni?
- To je sada smiješno čuti. Imali smo svađu sa čelnicima kluba. Rekli su nam da će svakom platiti po 1.500 maraka, ali smo se žalili i na kraju su svakom isplatili po 3.000 maraka.
Kakva je bila reakcija kasnije?
- Nakon svega smo bili ponosni što smo igrali u takvoj utakmici, a naš klub je dobijao pozive za prijateljske utakmice širom svijeta. Eintracht Frankfurt nikada nije bio tako slavan. Prošlog svibnja Real Madrid nas je pozvao na finale Lige prvaka. Mi koji smo još uvijek meðu živima smo otišli i uživali. Bili smo tamo tri dana i jasno da smo se susreli sa našim protivnicima od prije pedeset godina. Bilo je dobro.
Koliko dugo ste nastavili igrati nakon toga?
- Ja sam otišao u igračku mirovinu nakon sezone 1966./67. poslije 13 godina u Eintrachtu. Trenirao sam neke amatere iz jednog kluba u blizini Frankfurta dvije godine, ali nikada profesionalnu momčad. Nastavio sam raditi u banci dok 1994. godine nisam otišao u mirovinu. I dalje živim u blizini Frankfurta i nikada ne propuštam nijednu utakmicu.
Kako biste definirali glavnu razliku između nogometa tada i sada?
- Igra je tada bila sporija. Danas je puno, puno brža. Također, danas momčadi koriste puno različitih taktika. U moje vrijeme svaka je momčad igrala u tzv. WM formaciji. Ali u to vrijeme igralo se i puno otvorenije, puno zabavnije, bilo je puno više napadačkog nogometa. Ljudi vole vidjeti puno golova.
