Dvadeset godina nakon što je berlinski zid srušen, cime je oznacen pocetak ponovnog ujedinjenja dva dijela njemackog naroda i države, na nogometnom planu malo se toga promijenilo. Nogometom i dalje dominiraju momcadi iz zapadnog dijela zemlje, dok one iz istocnog dijela uglavnom samo maštaju o boljim danima.

Poraz Energie Cottbusa u doigravanju za Bundesligu protiv Nurnberga u svibnju ove godine izbrisao je i posljednji trag istocnonjemackog nogometa u najjacem razredu tamošnjeg nogometa. Nekadašnji velikani istocnonjemackog nogometa, poput Dynamo Dresdena, Carl Zeiss Jene, Magdeburga ili Lokomotiv Leipziga danas žive na rubu egzistencije u trecim, cetvrtim ili cak petim ligama njemackog nogometnog sustava.

Neki su istocnonjemacki klubovi uspjeli posljednjih godina donekle osjetiti slast nastupa u Bundesligi. Vec spomenuti Energie Cottbus je sa jeftinim pojacanjima iz Brazila i sa Balkana uspijevao nekoliko sezona prkositi bogatijim klubovima, dok je Hansa iz Rostocka otišla u jednom trenutku daleko preko svojih realnih mogucnosti, pa 1996. i 1998. godine završila šesta, ali plivanje nasuprot struji pokazalo se jako teškim i kratkotrajnim poslom. Bez financijskih sredstava koje momcadi sa zapada uzimaju zdravo za gotovo, one sa istoka Njemacke uvijek ce se muciti sa rezultatima.

U nekim boljim/lošijim starim vremenima istocnonjemacki klubovi su se financirali iz državne blagajne, kao što je bio slucaj u vecini socijalistickih zemalja. Dynamo Berlin, koji je izmeðu 1979. i 1988. osvojio deset uzastopnih naslova prvaka, na prilicno sumnjiv nacin, osnovan je od strane Stasi-a, istocnonjemacke tajne policije, Dynamo Dresden je takoðer nekada bio policijski klub, dok je Lokomotiv Leipzig, ocigledno, bio u vlasništvu željeznica.

Meðutim, jednom kada je berlinski zid srušen i kada su nogometom u nekadašnjoj Istocnoj Njemackoj zavladala pravila tržišne ekonomije, nestalo je financijske sigurnosti koju je pružala nekadašnja država, a s obzirom na puno slabije razvijenu gospodarstva u istocnom dijelu Njemacke, za klubove je glavna briga postala kako spojiti kraj sa krajem. I još uvijek je. Njemacka je danas možda administrativnim ustrojem jedna i jednistvena država, ali ekonomski, istok i zapad su i dalje dva suprotna svijeta. Nezaposlenost u istocnom dijelu Njemacke je dvostruko veca u odnosu na zapadni dio, a proizvodnja po glavi stanovnika na istoku je tek na 70% od one na zapadu. Suoceni sa izborom investiranja u istok ili zapad, potencijalni sponzori uvijek se okrecu zapadu.

Dok se slika Dynamo Berlina kako se muci u cetvrtoj ligi može gledati kao božja kazna za grijehe iz prošlosti, pad ostalih nekadašnjih velikana nije tako lijep prizor, prizor je to koji samo izaziva sažaljenje.

Prije dvadeset i pet godina Magdeburg je u finalu Kupa Pobjednika Kupova sa 1:0 pobijedio Milan, osvojivši tako prvi i posljednji europski trofej za jedan klub iz Istocne Njemacke, a lokalni heroj Jurgen Sparwasser je postigao povijesni gol za pobjedu reprezentacije 1:0 protiv Zapadne Njemacke na završnici Svjetskog prvenstva iste 1974. godine. 1981. godine Carl Zeiss Jena je dospjela do finala Kupa Pobjednika Kupova, ali su poraženi sa 2:1 od Dinama iz Tbilisija.

Prica o Leipzigu je jednako depresivna. Grad, ciji je stadion kapaciteta 46.000 mjesta bio jedini istocnonjemacki domacin utakmica Svjetskog prvenstva 2006. godine, uživa svojevrsni boom zahvaljujuci izgradnji tvornica BMW-a i Porschea. Ipak, na nogometnom planu, najbolje što Saxonska metropola može ponuditi su dva kluba - Lokomotiv i Sachen - oba petoligaši. Sachen je ove godine otišao u stecaj, te su izbaceni u niži stupanj natjecanja, dok je Lokomotiv, finalist Kupa Pobjednika Kupova 1987. (poraženi u finalu od Ajaxa), bankrotirao vec dva puta (1999. i 2003.).

Meðutim, spasitelj nogometa u Leipzigu mogla bi biti jedna austrijska kompanija koja se bavi proizvodnjom bezalkoholnih napitaka. Nakon što su ranije postali vlasnici nogometnih klubova u Sjedinjenim Državama, Austriji i Brazilu, Red Bull je nedavno kupio SSV Markranstadt, petoligaški klub iz jednog predgraða, te je taj klub, sada pod imenom RB Leipzig, kupio niz drugoligaških igraca prošlog ljeta, ukljucujuci bivšeg njemackog reprezentativnog branica Inga Herzscha.

Ono što oni rade, ipak, nije svima u Njemackoj po ukusu. Poput Hoffenheima u Bundesligi, i na njih se gleda kao na umjetno stvorenu momcad, a neki navijaci koji se svemu protive su zbog svega bili dovoljno revoltirani da njihov domaci teren poprskaju herbicidima i na njega postave drvene križeve kao simbol smrti tradicionalnih klupskih ideala.

Još jednu zraku nade nudi i Union Berlin. Union je prošle sezone osvojio trecu ligu i sada se nadaju još jednoj uzastopnoj promociji u viši stupanj natjecanja.

Lako je razumjeti iz svega navedenog zašto mnogi Njemci reujedinjenu naciju vide kao nogometni ekvivalent derbija u kojem zapad svake sezone pobjeðuje sa 10:0.

Svaki talentirani nogometaš koji je poniknuo na istoku, poput Mathiasa Sammera, Thomasa Dolla, Ulfa Kirstena, Andreasa Thoma, Michaela Ballacka, Bernda Schneidera ili u novije vrijeme Renea Adlera i Tonija Kroosa, vrlo brzo ode na zapad iskoristivši prvu priliku za bolju zaradu i bolje uvjete rada. A taj izvor talenata ne izgleda kao da ce uskoro presušiti.

"Mi se jednostavno ne možemo s njima nadmetati." kaže trener juniorske momcadi Mirko Eichentopf, dodavši: "Veliki klubovi sa zapada odvode naše igrace sa 13 - 14 godina, nudeci novac, a nekada i posao, njihovim roditeljima. U ovom dijelu Njemacke, gdje je stopa nezaposlenosti visoka i gdje ima puno siromašnih, tome je teško odoljeti."