Pod vodstvom iskusnog Juppa Heynckesa Bayern se vratio svojim uobicajenim visokim standardima nakon razocaravajuce prošle sezone. Gubitak Bastiana Schweinsteigera zbog ozljede kompenziran je dobrom golgeterskom formom Maria Gomeza i pronaðenom stabilnosti u obrani.
Heynckes, koji je vec u prethodnom mandatu od 1987. do 1991. godine vodio Bayern do dva naslova prvaka, prošlog je ljeta naslijedio Louisa van Gaala. Kontroverzni Nizozemac je na svojoj koži osjetio znacenje izreke da ste onoliko dobri koliko i vaša posljednja utakmica (ili u ovom slucaju sezona), jer nije uspio ponoviti sjajne rezultate iz sezone 2009./2010. U tom sretnom periodu, Bayern je osigurao dvostruku domacu titulu i prvo finale Lige prvaka nakon 2001. godine.
Sljedeca sezona je bila druga prica, jer se Bayern provukao u Ligu prvaka s treceg mjesta u Bundesligi, dok su u polufinalu kupa poraženi od Schalkea, a iz Lige prvaka ispali u osmini finala. Koliko su loši rezultati posramili ljude u klubu pokazali su otkazivanjem posjete Oktoberfestu po prvi put u povijesti.
Iako se ovi rezultati ne cine toliko lošima, oni doista jesu loši za standarde najuspješnijeg njemackog kluba. Trofejna dvorana Bavaraca cuva 22 trofeja prvaka Njemacke (sedam u novom mileniju), 15 njemackih kupova i šest europskih trofeja. Zapravo, Bayern je jedan od samo tri kluba koji su osvojili sva tri glavna europska kupa, a posebno se isticu tri uzastopna (od cetiri ukupno) naslova prvaka Europe od 1974. do 1976. godine.
Iako Bayern u sezoni 2010./2011. nije osvojio ništa, njihovi rezultati izvan terena su bili itekako impresivni, a devetnaestu godinu zaredom godinu su završili u plusu. To je izuzetno postignuce u izuzetno kompetitivnom svijetu nogometa i bez presedana meðu vodecim europskim klubovima. Iako im je godišnji prihod neznatno pao na 321 milijun eura, i dalje je to drugi najveci prihod u povijesti kluba.
Bayernova zarada nakon isplate poreza je pala sa 2,9 na 1,3 milijuna eura, iako je zarada prije isplate poreza zapravo porasla sa 5,6 na 8,8 milijuna eura. To je prilicno dobro, posebno kada se zna da je zarada od prodaje igraca sa 27 u prethodnoj godini pala na samo 7 milijuna eura. Nasuprot tome, operativni prihodi su porasli za 21 milijun eura, prije svega zbog manjih troškova za igrace: place su pale za 8 milijuna eura, na 158 milijuna eura, dok je amortizacija sa 51 milijun pala na 33 milijuna eura.
Direktor uprave Karl Hopfner se zasigurno cini zadovoljnim: "Unatoc teškoj pocetnoj poziciji - podsjecam vas da prošle sezone nismo imali znacajnih sportskih uspjeha, a suocili smo se i sa tekucom financijskom krizom u Europi - ponovno smo ostvarili zaradu."
Treba napomenuti kako su ovo zajednicki iznosi za dvije odvojene poslovne cjeline: nogometni klub (FC Bayern München AG) i stadion (Allianz Arena München Stadion GmbH). Od svog otvaranja 2005. godine Allianz Arena ima utjecaj na ukupne prihode i rashode, a 2011. godina je bila prva u kojoj je ta kompanija pridonijela pozitivnom poslovnom rezultatu sa 0,9 milijuna eura zarade, u odnosu na gubitke koje je donosila prethodnih godina: 2008. - 7 milijuna eura, 2009. - 10 milijuna eura i 2010. - 3 milijuna eura.
Iako je Allianz Arena donijela vece komercijalne prihode od oko 40 milijuna eura i vece prihode od ulaznica, troškovi su takoðer porasli, ukljucujuci i godišnji pad vrijednosti od 17 milijuna eura i znacajne kamate (iako su one pale sa 19 na 8 milijuna eura).
S obzirom na konstantno male profite, unatoc povecanju prihoda, cini se kako se Bayern 'pokriva onoliko koliko je dug pokrivac' ili drugim rijecima, imaju politiku po kojoj rade u plusu, ali sav raspoloživi novac koriste za pojacavanje momcadi. Kakva god strategija bila, ovo je hvale vrijedno postignuce. Doista, predsjednik Bayerna Karl-Heinz Rummenigge je nedavno rekao: "S punim pravom mogu opisati financijsko stanje u našem klubu kao primjer svima."
U svakom slucaju, ovaj model rada je jako daleko od onog kojeg primjenjuju neki drugi klubovi, od kojih su brojni prošle godine objavili gubitke, npr. u Engleskoj: Manchester City 219 milijuna eura i Chelsea 75 milijuna eura; u Italiji: Juventus 95 milijuna eura, Inter 87 milijuna eura i Milan 70 milijuna eura. Istina, treba reci da ima i klubova koji su objavili godinu u plusu, i to vecem nego Bayern. Real Madrid je tako zaradio 47 milijuna eura, zahvaljujuci ponajprije njihovim ogromnim prihodima, Arsenal je godinu završio sa 14 milijuna eura profita, zahvaljujuci prodaji zemljišta, a Manchester United sa 11 milijuna eura plusa, ali je taj novac poslužio za pokrivanje kamata na njihov ogromni dug.
Bayernov prihod od 321 milijun eura je bio dovoljan za zadržavanje cetvrtog mjesta na Deloitteovoj ljestvici najvrednijih klubova svijeta cetvrtu godinu zaredom, iako se razlika izmeðu Bayerna i treceplasiranog Manchester Uniteda gotovo udvostrucila, sa 27 na 46 milijuna eura. Jednako tako, dva španjolska giganta su gotovo udvostrucila svoju prednost pred Bayernom, prije svega zahvaljujuci cinjenici da još uvijek na individualnoj osnovi prodaju televizijska prava za svoje utakmice: Real Madrid (479 milijuna eura) sa 116 na 158 milijuna; Barcelona (451 milijun eura) sa 75 na 130 milijuna eura.
Gledano s pozitivne strane, Bayern je jedan od samo cetiri kluba koji su probili granicu prihoda od 300 milijuna eura i dalje su daleko od ostalih klubova u top deset. Njihov prihod je za velikih 70 milijuna eura veci od Arsenalovog i Chelseaevog, te oko 100 milijuna eura veci od Milanovog ili Interovog, tako da se može reci da su u jako ugodnoj poziciji. Treba spomenuti i jednu tehnikaliju: Bayern u svojim financijskim izvješcima barata s brojkom od 328,5 milijuna eura prihoda, ali to ukljucuje i 7,1 milijuna eura dobiti od prodaje igraca, što je se ne uklapa u Deloitteovu definiciju, prema kojoj su prihodi 321,4 milijuna eura.
Zapravo, od 2005. godine Bayernov rast prihoda od 131 milijun eura (69%) je nadmašila samo Barcelona sa 243 milijuna (117%) i Real Madrid sa 204 milijuna (74%). Koliko je to veliko postignuce pokazuje cinjenica da su neki klubovi zabilježili jedva primjetan rast prihoda u tom razdoblju, na primjer Chelsea sa 29 milijuna eura (13%) ili Milan sa 20 milijuna eura (9%). Nakon 'calciopolija' prihod Juventusa je cak pao za 27%, za 58 milijuna eura.
Jasno, na prihode engleskih klubova utjecaja ima i valuta, buduci da je prije par godina funta bila puno jaca od eura, ali sami trend rasta time nije puno izmijenjen.
Ono u što nema sumnje jeste to koliko je Bayernova financijska dominacija u odnosu na druge njemacke klubove porasla u posljednjih nekoliko godina. Iako je Schalke jedan od klubova koji su najviše napredovali na Deloitteovoj listi za ovu godinu, probivši se po prvi put u europski top deset, njihov rast prihoda od 88 milijuna eura od 2007. godine na 202 milijuna eura ove godine je još uvijek manji od Bayernovog rasta od 98 milijuna eura u istom razdoblju.
Nijedan drugi njemacki klub nije se niti približio ovim brojkama, a novo uskrsnuce dortmundske Borussie ocitovalo se u rastu od 49 milijuna eura (iako ce to ove sezone biti znatno veca brojka zbog prihoda iz Lige prvaka). Prihod ostalih Bayernovih domacih konkurenata, poput Hamburga, Werdera i Stuttgarta, prakticki je u tom razdoblju ostao nepromijenjen.
Borussijino prošlosezonsko osvajanje Bundeslige cini se još vecim dostignucem kada uzmete u obzir ogromnu razliku u njihovoj financijskoj moci u odnosu na Bayernovu, buduci da su njihovi prihodi gotovo 200 milijuna eura niži. Drugim rijecima, ako bi financijska moc bila najvažnija, Bayern bi trebao svake godine osvajati Bundesligu, i to s velikom prednošcu, ali kao što izreka kaže - nije sve u novcu.
Bayernov blagi pad prihoda od dva milijuna eura u 2011. godini je uglavnom uzrokovan smanjenjem prihoda od novca za TV prava za 12 milijuna eura, i to zbog nešto ranijeg ispadanja iz Lige prvaka. Situaciju je popravilo pet milijuna eura više prihoda od ulaznica i isto toliko povecanje prihoda od prodaje robe.
Za razliku od drugih vodecih liga koje su jako ovisne o televizijskom novcu, Bundesliga se ponosi svojom puno bolje izbalansiranom mješavinom prihoda. Izvršni predsjednik lige Christian Seifert to opisuje kao 'stabilan i održiv poslovni model, koji se oslanja na tri izvora prihoda'. To znaci da njemacki klubovi zaraðuju veci postotak od ulaznica i komercijalnih prihoda. Bayern nije iznimka, pa su Bavarci od ulaznica i tv prava zaradili po 72 milijuna eura, a od komercijalnih prihoda 178 milijuna eura.
Ne, nije pogreška - Bayern doista uprihoðuje 178 milijuna eura komercijalnih prihoda, od cega sponzori daju 82 milijuna, prodaja robe donosi 44 milijuna eura, ostale komercijalne aktivnosti 14 milijuna, dok su prihodi od Allianz Arene 38 milijuna eura. Sve to zajedno cini preko polovice (55%) ukupnih prihoda kluba. Od dvadeset najbogatijih klubova svijeta, bolji postotak ima samo Borussia Dortmund (57%).
Komercijalni prihodi su znacajno porasli od 2008. godine, kada je Bayern otkupio polovinu prava na Allianz Arenu od Munchena 1860, kluba koji igra svoje domace utakmice na tom stadionu, i postao jedini vlasnik stadiona. S tih 11 milijuna eura spasili su susjede od bankrota, ali to prema priznanju Karl-Heinz Rummeniggea nije bilo 'zbog bratske ljubavi ili suosjecanja, nego zbog vlastitih interesa'. S obzirom na dodatna prava od imena na stadion, turistickih tura po stadionu, iznajmljivanja i ugostiteljske djelatnosti, vjerojatno je više nego u pravu.
Nije iznenaðenje da je Bayernov komercijalni prihod od 178 milijuna eura najviši u Europi, iako im se Real približio na 172 milijuna prošle sezone. To je još uvijek daleko ispred ostalih velikih brendova, poput Barcelone sa 156 milijuna eura ili Manchester Uniteda sa 114 milijuna eura.
Bayernov sponzorski ugovor o reklamiranju na dresovima s Deutche Telekomom, koji vrijedi do kraja sezone 2012./2013., je jedan od najbogatijih u svijetu nogometa, a ispred je samo Barcelonin ugovor sa Qatar Foundation, vrijedan 30 milijuna eura. O vrijednosti tog ugovora postoje razlicite brojke, a kako nijedna nije do kraja pouzdana Deloitteova procjena je da Bayern od telekomunikacijskog giganta godišnje ima zagarantirano najmanje 22 do 24 milijuna eura, dok u ovisnosti o rezultatima taj iznos može porasti i do 30 milijuna eura. Takvu strukturu ugovora je potvrdio i predsjednik kluba Uli Hoeness, koji je rekao da iznos 'raste ako su ekstremno uspješni na meðunarodnom planu'. Njemacki mediji obicno govore kako je ugovor vrijedan 25 milijuna eura po sezoni.
Nedavno je Hoeness potvrdio kako je klub u pregovorima oko sponzoriranja sa Gazpromom, trenutnim sponzorom Schalkea, ali je dodao kako bilo kakav dogovor Bavaraca sa ruskim energetskim gigantom ne bi znacio i njihov prestanak sponzoriranja Schalkea.
Bayern ima velike koristi i od atraktivnih sponzorskih ugovora sa dva svoja najveca dionicara, Audiem i Adidasom. Proizvoðac automobila je 2009. godine kupio 9,09% udjela u vlasništvu Bayerna za 90 milijuna eura, a obvezao se u klub do 2019. godine uložiti dodatnih 200 milijuna eura kroz sponzorski ugovor kojim godišnje klubu daju oko deset milijuna eura.
Adidas je slican iznos dionica otkupio 2002. godine za 77 milijuna eura, a oduvijek je glavni dobavljac sportske opreme za klub. Oni su svoj sponzorski ugovor, prema kojemu godišnje placaju 25 milijuna eura, produžili do 2020. godine. Što se sponzorskih ugovora sa proizvoðacima sportske opreme tice, ovaj iznos nadmašuju samo Manchester United i Barcelona (Nike), Real Madrid (Adidas) i Liverpool (Warrior Sports - od ljeta), sa po 30 milijuna eura.
Prema klupskoj internet stranici, uz glavnog sponzora i dobavljaca sportske opreme, Bayern ima deset premium partnera, od kojih svaki uplacuje iznos izmeðu cetiri i osam milijuna eura godišnje, a to su: Audi, Coca Cola, HypoVereinsbank, Imtech (vlasnik prava na ime stadiona Hamburga), Lufthansa, Paulaner, Samsung i Yingli Solar (prvi kineski partner za jedan njemacki klub). K tome imaju 13 classic partnera (koji placaju 2-4 milijuna eura), te cetiri dobavljaca hrane (500.000 €). Uz sve to, prava na ime stadiona su prodana osiguravajucoj kuci Allianz za 90 milijuna eura na 15 godina, odnosno šest milijuna eura godišnje.
Prihod od prodaje sportske opreme je takoðer impresivan i iznosi 44 milijuna eura, a klub profitira jer u svojim redovima ima neke vrhunske igrace, poput njemackih reprezentativaca Schweinsteigera, Lahma, Gomeza i Müllera, te neke inozemne zvijezde, kao što su Franck Ribery i Arjen Robben.
Naravno, ne pretvara se sve što Bayern dotakne u komercijalno zlato, kao što je bio slucaj s posljednjim marketinškim fijaskom, kad je klub najavio spektakularan transfer, samo kako bi na konferenciji za novinare predstavili novu aplikaciju za Facebook, cime su razljutili veliki broj navijaca.
Hoeness i Rummenigge smatraju kako je Bayern jedan od najvecih brandova u Europi, a bez sumnje klub profitira i od cinjenice da je vodeci u zemlji koja ima vodecu ekonomiju u Europi.
Paradoksalno, pomaže im i slabo razvijeno tržište digitalne televizije, što znaci da se utakmice njemackih klubova puno cešce prikazuju na zemaljskim kanalima, nego što je to slucaj u Engleskoj, Španjolskoj ili Italiji, a samim time su i njihovi sponzori više izloženi javnosti.
Unatoc tome, novac od televizijskih prava u njemackom nogometu je puno manji nego u drugim velikim ligama. Trenutno važeci ugovor je vrijedan 412 milijuna eura po sezoni, što iznosi oko trecine vrijednosti ugovora koji imaju premierligaši (1,3 milijarde eura), ali i od onoga što zaraðuje Serie A (1 milijarda eura), francuska Ligue 1 (700 milijuna eura) ili španjolska La Liga (600 milijuna eura). Najveca razlika proizlazi iz cinjenice da se Bundesliga nije toliko probila na meðunarodno tržište, pa iz inozemstva za TV prava Premier liga dobije 550 milijuna eura, a Bundesliga samo 40 milijuna eura.
Kada 2013. godine bude potpisivan novi ugovor o prodaji televizijskih prava, on ce vjerojatno biti veci, ali upitno je hoce li i tada zadovoljiti upravu Bayerna, buduci da posljednje najave govore kako bi povecanje moglo biti manje od 10%, cime bi novi ugovor bio vrijedan oko 450 milijuna eura.
Nažalost, ne znamo koliko je tocno Bayern zaradio od Bundeslige u sezoni 2010./2011., ali sezonu ranije su dobili 28 milijuna eura. U proracunu za sezonu 2009./2010. klub je procijenio kako ce njihov udio u zaradi biti oko 30 milijuna eura. Ako bismo to stavili u širi kontekst radi usporedbe: klub koji je završio na dnu Premier lige, West Ham, je dobio oko 45 milijuna eura, dok je osvajac Premier lige, Manchester United, dobio gotovo 70 milijuna eura.
Nogometni menadžer - Postani menadžer u ovoj besplatnoj nogometnoj igri
Novac od televizijskih prava se u Bundesligi uglavnom dijeli meðu klubovima na osnovu pozicije na ljestvici u posljednje cetiri godine, iako se jedan dio dijeli i na osnovu broja uživo prenošenih utakmica. Prilikom izracunavanja, u obzir se najviše uzima plasman u prethodnoj sezoni (koeficijent 4), a najmanje onaj iz cetiri sezone ranije (koeficijent 1). Meðutim, primjenjuje se i drugi algoritam, po kojem najbolje plasirani klub dobiva samo dvostruko više novca od najlošije plasiranog, pa je kao najbolji klub u sezoni 2010./2011. Bayern dobio 24 milijuna eura, a St. Pauli kao najslabiji 12 milijuna eura.Bayernov prihod iz Lige prvaka je sa 45 milijuna eura pao na 33 milijuna, jer su prošle sezone ispali u osmini finala, a sezonu prije toga su igrali finale ovog natjecanja. Važnost najelitnijeg klupskog natjecanja je naglašena proteklog tjedna, kad je La Gazzetta dello Sport objavila kako je Bayern od 1992. godine do danas u Ligi prvaka zaradio cak 347 milijuna eura, a više od Bavaraca zaradio je samo Manchester United.
To se moglo vidjeti i u sezoni 2007./2008., kada se Bayern kvalificirao tek u Europa ligu i zaradio mizernih pet milijuna eura, iako su se plasirali u polufinale tog natjecanja. Podreðen status Europa lige u odnosu na Ligu prvaka je potvrðen i prošle sezone, kada je Bayer u tom natjecanju zaradio samo sedam milijuna eura. Stoga su njemacki klubovi sretni što je broj mjesta koja iz Bundeslige vode u Ligu prvaka sa tri porastao na cetiri, na štetu Italije, zbog boljih UEFA koeficijenata u posljednjih pet godina.
Meðutim, to se za Bayern može pokazati i kao mac sa dvije oštrice, jer bi to moglo znaciti da ce novac od televizijskih prava na europske utakmice u Njemackoj biti dijeljen izmeðu više klubova. Utjecaj toga mogao se vidjeti u sezoni 2008./2009., kada je Bayern dobio 21,5 milijun eura od televizijskih prava na europske utakmice, jer se kolac te godine dijelio na samo dva kluba.
Naravno, kvalifikacija preko cetvrtog mjesta u ligi u Ligu prvaka takoðer nosi nesigurnost, jer cetvrtoplasirana momcad mora proci kroz posljednji krug kvalifikacija, koji može donijeti jako nezgodnog protivnika, kao što je ove godine bio slucaj kad su se sastali Arsenal i Udinese.
Bayernov prihod od ulaznica je porastao sa 67 na 72 milijuna eura, iako je broj domacih utakmica pao sa 25 na 23. Razlog tome su nešto vece cijene ulaznica, više prijateljskih utakmica i atraktivniji protivnici u kupu.
Iako Njemacka ima zasluženu reputaciju kao zemlja s niskim cijenama ulaznica, Bayern je i dalje na šestom mjestu u Europi po zaradi od ulaznica, iako se mora priznati kako su i dalje svjetlosnim godinama daleko od Reala (124 milijuna eura), Manchester Uniteda (120 milijuna eura), Barcelone (111 milijuna eura) i Arsenala (103 milijuna eura). Razlog tome dijelom leži i u cinjenici da Bayern igra manje utakmica, na primjer u Bundesligi svaki klub odigra 17 domacih utakmica, dok se u ostalim velikim ligama igra 19 domacih utakmica. Samo to predstavlja razliku od 6,2 milijuna eura, jer Bayer od ulaznica po utakmici zaradi 3,1 milijun eura.
U usporedbi s drugim njemackim klubovima, Bayern je i dalje uvjerljivo na vrhu, sa zaradom od ulaznica 30 milijuna eura vecom od Hamburga, te dvostruko vecom od Schalkea i Borussie Dortmund. Tome je pridonijela i selidba na Allianz Arenu u sezoni 2005./2006., kojom je broj mjesta za gledatelje podignut sa 53.000 na 69.000.
Bayernov prosjek gledatelja, koji je zapravo i skoro kapacitet stadiona, je cetvrti u Europi, iza Barcelone, Borussie Dortmund i Manchester Uniteda. Zapravo, osam od dvadeset klubova sa najvecom posjetom prošle sezone dolazi iz Njemacke, dijelom i zbog onoga što je Christian Seifert opisao kao klupskom kulturom orijentiranom prema navijacima (npr. niske cijene ulaznica), iako tome pridonosi i cinjenica da brojni stadioni imaju dijelove sa stajacim mjestima, koja primaju više gledatelja od onih dijelova na kojima su postavljene fiksne sjedalice.
Nema sumnje ni u porast popularnosti bavarskog kluba, jer je broj clanova kluba samo u prošloj godini porastao sa 162.000 na 171.000.
Na rashodovnoj strani, place su u Bayernu smanjene za 5% (8 milijuna eura), sa 166 milijuna eura na 158 milijuna eura, iako su neki analiticari ocekivali kako ce to smanjenje biti i vece, jer je sportski direktor Christian Nerlinger govorio o naporima za smanjenje troškova placa, dok su bonusi za rezultate povecali troškove prethodne sezone, kada je izboren plasman u finale Lige prvaka i osvojena dvostruka domaca titula.
Bayern ima izbalansiran pristup svojoj strukturi placa. Mnogi igraci su na relativno niskoj placi u odnosu na svoje kolege iz drugih liga, posebno oni 'iz domace proizvodnje'. Meðutim, klub je spreman platiti i visoku placu za vrhunski talent, kao što je objasnio bivši engleski reprezentativac Tony Woodcock, koji je igrao u Njemackoj tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeca: "Oni su privukli Francka Riberya, Maria Gomeza i Arjena Robbena. Da biste dobili takve igrace, morate im ponuditi dobre place. Bayern to shvaca." To potvrðuje i lista sto najbolje placenih nogometaša prošle godine, na kojoj je pet igraca Bayerna (Ribéry, Schweinsteiger, Robben, Klose i Gómez).
Nerlinger je objasnio kako se svakom slucaju pristupa individualno i u skladu s uvjetima na tržištu. Bayernov selektivni pristup je potvrdio i Rummenigge: "Mi se nikad necemo upustiti u riskantnu poslovnu strategiju, ali cemo nastaviti dovoditi kvalitetne igrace. Investirat cemo u kvalitetu, a ne u kvantitetu. Radije cemo imati još jednog Riberya, nego tri suvišna igraca."
Na domacem planu, Bayern evidentno ima najveci proracun. Na primjer, place Borussie Dortmund prošle sezone su bile gotovo 100 milijuna eura manje (62 milijuna eura), ali vecina Bayeru ravnih klubova iz ostatka Europe placaju više: Barcelona 241 millijuna, Real Madrid 216 millijuna, Milan 193 milijuna, Manchester City 193 milijuna, Inter 190 milijuna, Chelsea 186 milijuna i Manchester United 169 milijuna eura. Kada bi se koristila novija tecajna lista od one iz Deloitteovog izvještaja, ova bi razlika u odnosu na engleske klubove bila i veca.
Brojni meðu ovim klubovima mogu pokrivati tako visoke place zahvaljujuci svojim visokim prihodima, tako da razuman dio prihoda odlazi na place, npr. kod Reala 45%, Manchester Uniteda 46%, te Barcelone 53%, ali ima i onih koji konstantno proizvode gubitke, a najeklatantniji primjer nemoguceg poslovnog modela je Manchester City, kod kojeg place igraca iznose 114% ukupnih prihoda kluba, dok ogromnu razliku u ovim i ostalim troškovima moraju pokrivati bogati vlasnici kluba.
Nakon što je 2010. godine znacajno porasla, na 51 milijun eura, amortizacija igraca je 2011. godine ponovno pala na 33 milijuna eura. To je relativno mali iznos za veliki klub, što pokazuje Bayernovu sposobnost da iz vlastitih pogona promovira igrace u prvu momcad, kao i manji iznos novca potrošenog na kupovinu igraca u odnosu na neke klubove izvan Njemacke. Kako bismo i ovo stavili u kontekst, to je oko trecine amortizacije u klubovima koji puno troše, poput Reala ili Manchester Citya. Meðutim, kao što kaže jedan od clanova uprave kluba Karl Hopfner: "Bili smo aktivni na tržištu igraca na pocetku sezone, što znaci da cemo morati otpisati veci iznos na transfere sljedece godine."
Za one koji nisu upoznati s racunovodstvenim pojmovima - amortizacija je godišnji iznos otpisivanja igraceve otkupne cijene. Na primjer, Manuel Neuer je doveden za 22 milijuna eura i s njim je potpisan petogodišnji ugovor, ali taj se transfer u prihodima i rashodima prikazuje samo kroz amortizaciju, koja se knjiži jednako u svakoj godini trajanja njegovog ugovora, odnosno 4,4 milijuna eura godišnje na pet godina.
Neuerovo dovoðenje je pokazatelj Bayernovog kapaciteta za dovoðenje skupih igraca, kao što je primijetio i sportski direktor Bayera Rudi Völler: "Ne smijemo zatvarati oci kad se radi o Bayernovoj financijskoj snazi. Oni su od Schalkea za 22 milijuna eura kupili vratara koji je imao još samo godinu dana ugovora. cak ni Real Madrid nije nikada napravio nešto tako."
Ovo je kljucni aspekt u Bayernovoj sposobnosti zadržavanja kompetitivnosti u vrhu Bundeslige. Zapravo, njihova potrošnja od 44 milijuna eura, za koje su dovedeni Manuel Neuer (22 milijuna), Jerome Boateng (13,5 milijuna), Rafinha (5,5 milijuna) i Nils Petersen (2,8 milijuna), prošlog ljeta je bila trecina ukupnih kupovina svih njemackih prvoligaša. Rekonstrukcija momcadi je vjerojatno bila neizbježna nakon odlaska Louisa van Gaala, ali to u Bayernu nije ništa novo. U protekle tri sezone Bayern je potrošio nešto manje od 100 milijuna eura, ili oko dvostruko više nego svi ostali njemacki klubovi zajedno.
Treba ipak priznati kako se pojavljuju znakovi koji ukazuju i da se ovo polako mijenja, jer Bayern polako gubi status automatske destinacije za sve mlade njemacke talente koji traže proboj prema vrhu, što je nedavno ilustrirao slucaj Marca Reusa, koji se umjesto Bayerna odlucio za Borussiu Dortmund. Meðutim, u tom slucaju postoje i posebne okolnosti, prije svega cinjenica da je Reus odrastao u Dortmundu kao navijac Borussie, a njegovi roditelji još uvijek žive u blizini tog grada. U svakom slucaju, ovo je Bayernu omogucilo dovoðenje mladog švicarskog reprezentativca Xherdana Shaqirija iz Basela za 11,6 milijuna eura.
Prema Hoenessu, Bayern ce nakon što otplati sve dugove za izgradnju novog stadiona, imati godišnje dodatnih 20 do 30 milijuna eura za kupovinu igraca. Nakon svega napisanog, vecina je vjerojatno pod dojmom kako Bayern nema nikakvih dugova. To uistinu jeste slucaj za sam nogometni klub, ali dio grupacije je, kao što smo vec rekli, i Allianz Arena München Stadion GmbH, koja je kreditom otplatila 346 milijuna eura vrijedu izgradnju stadiona. Buduci da puni financijski izvještaj za prošlu godinu još nije objavljen, znamo samo kako su ukupni dugovi bankama i drugim kreditorima sa 243 milijuna eura smanjeni na 178 milijuna eura. 2010. godine Karl Hopfner je informirao dionicare kako je 176 milijuna duga otplaceno, 90 milijuna je vratila sama Allianz Arena, a ostatak je vracen zahvaljujuci financijskoj injekciji Adidasa.
Prema Rummeniggeu, 90 milijuna eura Audijeve investicije ce takoðer velikim dijelom biti iskorišteno za otplatu dugova za Allianz Arenu, tako da ce stadion biti u plusu puno ranije nego što je originalno bilo planirano. Prema Hoenessovom mišljenju, to ce biti ostvareno u razdoblju izmeðu šest i devet godina.
Bayernova likvidnost se u 2011. godini vec podigla sa 64 na 129 milijuna eura, tako da je klupski bankovni racun u odlicnom stanju, pa je to ohrabrilo Hoenessa, koji je rekao: „Kada otplatimo sve dugove za izgradnju stadiona, bit cemo najbogatiji klub u Europi.“
Ukupna vrijednost kluba procijenjena je na 268 milijuna eura, što je zapravo i manje od stvarne vrijednosti, jer je vrijednost igraca prikazana samo kroz njihovu 'knjigovodstvenu' vrijednost, koja je trenutno 83 milijuna eura, iako je njihova stvarna vrijednost na tržištu puno veca. Prema poznatoj stranici Transfermarkt, ukupna vrijednost svih Bayernovih igraca iznosi 360 milijuna eura, što je ipak malo previše, s obzirom da su neki igraci precijenjeni, pa je stvarna vrijednost negdje izmeðu.
Klub tako dobro voðen kao Bayern trebao bi biti jedan od onih koji ce najviše profitirati od UEFA-inog financijskog fair playa, koji potice klubove da troše onoliko koliko sebi uistinu na osnovu prihoda mogu priuštiti. Uistinu, kao što Karl Hopfner kaže: "Mi smo više nego prilagoðeni UEFA-inim pravilima financijskog fair-playa." Hoeness je dodao kako bi provoðenje financijskog fair playa u punom kapacitetu bilo dobro za klubove kao što su Bayern i Arsenal, koji su financijski stabilni i stvaraju profit.
Za Bayern, to je gotovo pitanje morala. Nakon što je Bayern u finalu Lige prvaka poražen od Intera, kluba koji stvara dugove, Hoeness je rekao: „Ja ne bih bio sretan kad bih pobjedio na takav nacin. Ako mi osvojimo Ligu prvaka, želim da to bude uz zaradu.“ U prošlosti se takoðer znao dotaknuti i drugih klubova koji proizvode gubitke, pa je jednom prilikom rekao: „Ako financijski fair play ne bude usvojen, to ce biti katastrofa, jer ce onda svi ti ludi likovi poput Hicksa i Gilletta ili Glazera biti u pravu.“
Rastrošne klubove nije štedio ni Rummenigge, a posebno mu je za oko zapeo jedan: „Uzmimo za primjer Manchester City. Kako to funkcionira kad pišete o gubicima od oko 200 milijuna eura? Financijskom dopingu se mora stati na kraj i treba osigurati jednakost meðu klubovima.“
Drugi, pak, sugeriraju kako Bayern toliko inzistira na uvoðenju financijskog fair playa iz razloga što ce to donijeti dodatnu prednost onim klubovima koji imaju najvece prihode, jer ce njihovi proracuni biti znacajno veci. Njihov argument jeste da u slucaju da klubovima bude onemoguceno primanje velikih iznosa novca od investitora, bit ce im gotovo nemoguce razbiti trenutni monopol.
To je upravo ono što porucuju i iz Manchester Citya: „To sugerira da veliki klubovi, koji zaraðuju naviše novca, moraju ostati veliki klubovi i da se mora zadržati status quo.“ S druge strane, za svakog vlasnika poput Sheikha Mansoura postoji i jedan koji radi suprotno, na štetu kluba, kao što su to nedavno, na njihovu žalost, osjetili Glasgow Rangersi. Kao dio pravila u Njemackoj, klubovi moraju ponuditi izbalansiran proracun prije svake sezone kako bi dobili licencu za natjecanje, što ipak ne sprecava do kraja klubove da se ne uvale u financijske poteškoce (vidi primjere Dortmunda i Schalkea), ali nesumnjivo pomaže u njihovom sprecavanju. Uistinu, dvanaest od osamnaest bundesligaških klubova su prethodnu sezonu završili u plusu, dok je na primjer u sezoni 2009./2010. od dvadeset premierligaških klubova pozitivno poslovalo njih cetiri.
U Njemackoj takoðer vlada i endemski vlasnicki model, poznat pod imenom '50+1', po kojem klubovi moraju biti najmanje 50% plus jednu dionicu u vlasništvu clanova kluba. Ideja je sprijeciti neprijateljsko preuzimanje od strane inozemnih vlasnika, ali još uvijek osigurati veliki prostor za privatna ulaganja od strane pojedinaca ili kompanija, kao što je upravo u Bayernu slucaj sa Adidasom i Audijem, koji su dijelom vlasnicke strukture kluba.
Pored svega, glavna rijec u uspjehu Bayerna je kontinuitet, jer u klupskom menadžmentu uglavnom sjede bivši igraci tog kluba: legendarni 'Kaiser', Franz Beckenbauer, koji je bio predsjednik kluba do prošle godine; njegov nasljednik Uli Hoeness, koji je jedan od celnika kluba još od 1979. godine; Karl-Heinz Rummenigge je predsjednik uprave, dok je novo ime Christian Nerlinger, koji pokušava popuniti prazninu koju je iza sebe ostavio Hoeness kada je s mjesta generalnog menadžera ili onog što se u nekim drugim ligama naziva sportskim direktorom, prešao na višu funkciju.
Bayern se igracki isto tako puno oslanja na vlastitu omladinsku školu, koja je jedna od najboljih u Njemackoj. To se potvrdilo kada su sa nizom vlastitih igraca došli do finala Lige prvaka. Dio te momcadi bili su Philipp Lahm, Bastian Schweinsteiger, Holger Badstuber i Thomas Müller, a od tada je važnu ulogu preuzeo i Toni Kroos.
Pa, kakva je buducnost Bayerna? Financijski, sve izgleda savršeno. Meðutim, Karl Hopfner je ukazao i na potrebu za oprezom, kad je istaknuo da je komercijalni uspjeh ovisan o onom na sportskom i rezultatskom planu. Dok je Hoeness sebi dopustio luksuz nazvati bavarski klub 'oazom srece', Hopfner je zasigurno govorio u ime svih navijaca kad je odložio kalkulator i pokazao na loptu, rekavši: „Godina bez trofeja je izgubljena godina. Ne želimo da nam se to dogodi dva puta u nizu.“
