Priče o trijumfu unatoč suprotnim predviđanjima nisu nikakva novost u nogometu, ali ima nešto posebno u priči devetnaestogodišnjeg Urugvajca Matiasa Dutoura o njegovoj borbi protiv nedaća što je uistinu inspirativno i jedinstveno.

Početkom rujna prošle godine, devetnaestogodišnji ljevonogi vezni nogometaš ponikao u mladom klubu Rocha Athletic pozvan je da se priključi treninzima prve momčadi Nacionala, najvećeg kluba u državi.

Nema ništa neobično u tome, pomislili biste, ali za ovog mladića, rođenog bez lijeve podlaktice, prilika da trenira s velikim momcima je bogata nagrada za cjeloživotno odbijanje da dopusti da ga ono što ga je snašlo s rođenjem ograniči u ostvarenju njegovih želja.

Matiasova 'promocija' nije prošla neopaženo. Teleton, fondacija specijalizirana za rehabilitaciju osoba s tjelesnim nedostacima, je o njemu snimila desetominutni dokumentarni film, u kojemu se prikazuju snimke iz njegovog ranog djetinjstva i vremena odrastanja, te razgovori s njim i njegovim roditeljima. Čim se našao na internetu, film je postao vrlo popularan.

"Nogomet u meni izaziva nešto lijepo. To je sport koji volim i kojeg sam oduvijek volio. Rođen sam s tjelesnim nedostatkom na lijevoj ruci, jer se nije razvila do kraja. Moji roditelji su se mobilizirali čim sam se rodio. U to vrijeme Teleton nije postojao ovdje u Urugvaju. Zbog toga su moji roditelji potražili druge opcije, kako bih mogao normalno živjeti." kaže Matias.

"Liječnici su mi rekli kako on nikad neće moći puzati. Da zaboravim na to, jer će biti stvari koje nikad neće moći raditi. Kao roditelj, ja to nisam bio spreman prihvatiti, nisam bio zadovoljan s onim što su mi govorili. Nisam bio spreman pristati na to. Kako to mislite, ništa se ne može napraviti?" kaže njegov otac Fernando.

"Kao dijete je sanjao o nogometu." dodaje njegova majka Virginia, a obiteljske snimke iz djetinjstva govore same za sebe, pokazuju mladog Matiasa kako trči okolo u nogometnom dresu, odbijajući stati i na sekundu kako bi se fotografirao i govoreći: "Pogledaj mama - baš kao nogometaši."

Matias, koji praktički cijeli život nosi protezu, je počeo igrati nogomet u mladim uzrastima kluba Rocha Athletic.

"Nosio sam protezu na terenu do osme godine. U jednoj utakmici mi je stalno spadala. Samo sam je želio skinuti, jer mi je smetala. Pronašao sam način kako igrati bez nje i prestao sam je nositi. Otrčao sam na drugu stranu terena, dao je svom ocu i nikad je više nisam nosio na terenu." nastavlja Matias.

Taj mali korak pokazao se velikom prekretnicom u njegovom životu, jer objašnjava: "Uvijek sam se osjećao kao da ljudi gledaju u mene, ali tada sam shvatio - ako sam imao snage skinuti je pred toliko ljudi, zašto bi me onda bilo sram u drugim situacijama? Jasno, razgovori s roditeljima su mi pomogli da sazrijem, ali jednostavno sam se prestao osjećati uplašeno zbog svih tih stvari. U životu nemate što izgubiti i morate pokušati prebroditi sve izazove koji stoje pred vama."

Matias je nastavio igrati u Rochi, odakle je preselio u Lavalleju, gdje je počao privlačiti pozornost kao brz i talentiran vezni nogometaš, sposoban igrati na obje strane terena. U isto vrijeme, rastao je njegov karakter i odlučnost: "Bilo je ljudi koji su mi govorili: 'Nogomet ti neće donijeti ništa, trebao bi nastaviti sa školovanjem.' Ali ja sam uvijek bio uvjeren da ću uspjeti. Išao sam korak po korak i sada sam ovdje, živim svoj san."

Kao i većini dječaka, i Matiasu je nogomet uvijek bio draži od škole i plakao bi kad god bi mu majka zabranila igrati dok ne napiše zadaću. Ipak, pokazao se i kao vrlo dobar učenik. Završio je srednju školu s uspjehom i upisao fakultet za fizičku kulturu.

"Uvijek sam želio raditi nešto povezano sa sportom. Volim trčati i kretati se okolo. Ne mogu se zamisliti kako sjedim u uredu."

Nogometni menadžer - Postani menadžer u ovoj besplatnoj nogometnoj igri

Kad se ukazala prilika da se priključi omladinskoj školi Nacionala, nije je propustio, zaigravši na poziciji lijevog beka. Debitirao je u listopadu prošle godine u utakmici protiv četvrtoligaša Liverpoola.

"Nisam mogao vjerovati kad mi je trener rekao da ulazim u igru. Gubili smo 1:0 i ja sam asistirao za izjednačujući gol. Na kraju smo pobijedili s 2:1." prisjeća se svog debija.

Najstariji od trojice braće, i jedini koji se bavi nogometom, Matias ima još jedno sjećanje na taj dan: "Na povratku u Rochu s mojom obitelji, oni su mi rekli: 'Borio si se toliko naporno i uspio si!' I to je istina. Ništa mi nije bilo servirano na tanjuru. Nitko me na terenu nije tretirao drugačije od ostalih zbog mog nedostatka i sretan sam zbog toga. Uvijek sam želio biti samo jedan od igrača."

Suprotno nekim izvještajima, poziv od trenera Alvara Gutierreza da se priključi treninzima prve momčadi Nacionala ne znači da je sada integralni dio te momčadi. Barem ne još.

"Bilo je malo konfuzije kad se vijest pojavila, ali meni je uvijek sve bilo jasno. Siguran sam da će se i to dogoditi jednog dana i želim da to bude u dresu Nacionala." kaže Matias, koji kao nogometni uzor navodi svog sunarodnjaka Alvara Recobu.

Odbacujući svaku priču o tome da bi on mogao postati uzor mladim ljudima u sličnoj situaciji, Matias dodaje: "Ne vidim sebe kao uzor bilo kome, ali osjećam određenu odgovornost, jer mi djeca i roditelji sa sličnim problemima dolaze po savjet. Pokušavam im pomoći, učiniti pravu stvar i identificirati se s njima. Ipak, uvijek pokušavam samo ostati ono što jesam."

Na pitanje bi li sve to mogao biti preveliki teret za nekoga tko samo želi igrati nogomet, Matias, čiji je konačni cilj preći u neki europski klub i izboriti mjesto u reprezentaciji, odgovara: "Do sada nije bilo tako. Naučio sam se nositi s tim. To vidim samo kao još jedan izazov u mom životu i karijeri i sebe vidim samo kao običnu osobu. Ali ako mogu pomoći i drugim ljudima da prebrode prepreke, to je onda sjajno."

{youtube}http://www.youtube.com/watch?v=CN8mAOXbEQU{/youtube}