{mosimage}Nakon što je 1996. godine došao iz praške Sparte u Lazio, Pavel Nedved je vec 12 godina nezaobilazan dio talijanskog klupskog nogometa. U pet sezona provedenih u rimskom klubu ubilježio je 137 nastupa u Serie A, te 45 europskih utakmica, ukljucujuci 23 u Ligi prvaka, a otkako je 2001. prešao u Juventus za taj je klub odigrao 190 domacih prvenstvenih utakmica,  dok je u Europi ubilježio 50 nastupa.

Prije nego što je 2006. godine rekao zbogom reprezentaciji, 36-godišnji nogometaš je odigrao 91 utakmicu za tu reprezentaciju.

Iskusni nogometaš je za službenu stranicu FIFA-e dao intervju u kojem je govorio o svojoj prošlosti, sadašnjosti i snovima za buducnost.

Zašto ste se odlucili ostati još jednu sezonu u dresu Juventusa?
Nakon dvije godine izostanka iz Lige prvaka, ponovni nastup u tom natjecanju je bio pravi izazov. Uz to, generacija koja se probija i koju predvode Sebastian Giovinco i Claudio Marchisio bilježi svoje prve nastupe u Ligi prvaka. Pocetak na toj razini nikada nije lak, jer ritam ne popušta, sa dvije utakmice tjedno protiv vrhunskih protivnika. Klub mi je ponudio produženje ugovora, tako da im mogu pomoci sa svojim iskustvom. Taj izazov me je privukao.

Ovo je vaša osma sezona u Torinu. Koje su vaše najljepše uspomene do sada?
Sezona 2003./03. je bila najkompletnija, osvojili smo Scudetto i došli u finale Lige prvaka. Polufinale protiv madridskog Reala ce mi ostati u sjajnoj uspomeni, prije svega zbog ugleda protivnika i atmosfere koja je okruživala tu utakmicu, kao i zbog sjajnog nogometa koji smo igrali.

Bilo je i teških vremena. Kako ste se nosili sa izbacivanjem u Serie B?
To je bilo jako teško. Nakon svega što je klub za mene ucinio, osjetio sam da i ja dugujem nešto klubu. Zbog toga je ostanak u klubu bio logican izbor. Za dvije godine napornog rada smo nagraðeni promocijom u Serie A i povratkom u Ligu prvaka.

Što tocno smatrate da je Juventus ucinio za vas? I što ste vi ucinili za njih?
Juventus mi je dao sve. Ovdje sam usvojio pobjednicki mentalitet, onaj koji vas tjera da svaku utakmicu vidite kao bitku. Naucio sam od sebe uvijek tražiti više i kako se suociti sa poteškocama i prebroditi ih. Što se mene tice, Juventusu sam dao svo svoje vrijeme i sebe sam cijelog stavio u službu momcadi. Nadam se da cu i napustiti klub sa necim pozitivnim.

Prije Stare Dame igrali ste za Lazio. U kakvom su vam sjecanju te godine provedene u glavnom gradu?
Do sada nisam požalio ni zbog jednog poteza u karijeri. Mojih pet godina u Lazio ce mi uvijek ostati u lijepom sjecanju. Otkrio sam novu zemlju, naucio novi jezil, provodio vrijeme sa jako dobrim trenerima i osvojio Scudetto, Kup Pobjednika Kupova i domaci kup. Što sam više mogao ocekivati?

Nikada niste poželjeli zaigrati u nekoj drugoj državi?
To je bio moj osobni izbor, u dogovoru sa obitelji. Uživali smo u Italiji, bez obzira radilo se o Rimu ili Torinu. Ovdje su mi roðena djeca i puno toga me veže uz Italiju. Gdje bih otišao? Ali istina je da me je neko vrijeme privlacila engleska Premier liga. Otkako znam za sebe bio sam navijac Manchester Uniteda.

Jeste li ikada zažalili zbog oproštaja od reprezentacije?
Do 34. godine sam sudjelovao na tri europska i dva svjetska prvenstva i bilo je sasvim normalno da prepustim mlaðoj generaciji da preuzme glavnu ulogu u reprezentaciji. Koliko god velika je bila moja želja da nastavim, mladim igracima su trebale utakmice kako bi ojacali i skupili iskustvo.

Kako vidite buducnost ceške reprezentacije?
Reprezentacija je u prijelaznom periodu. Stariji igraci se postepeno povlace, a mladima, ukljucujuci finaliste posljednjeg U-20 svjetskog prvenstva, nedostaje iskustva. Zbog toga Milan Baros, Marek Jankulovski, Zdenek Grygera i Tomas Ujfalusi imaju važnu ulogu u pomoci tim mladim igracima da se integriraju u momcad. Za tri ili cetiri godine bit cemo ponovno konkurentni na najvišem nivou. Unatoc tome, mislim da cemo se kvalificirati na svjetsko prvenstvo.

Planirate li u mirovinu na kraju sezone?
U mojim godinama živim od danas do sutra i ne znam tocno kada cu prestati. Juventus ima planove za mene, ali ja nisam još ništa odlucio. Jedna stvar je sigurna: Pocet cu novi život od pocetka. Morat cu puno toga nauciti ispocetka, a to nakon 20 godina provedenih kao nogometaš nece biti lako.

Jeste li razmišljali o trenerskom poslu, u Juventusu ili u reprezentaciji, na primjer?
Ne postaje se trener preko noci, bez iskustva. Napredak se dogaða korak po korak. Jedna od najboljih praksi je još uvijek zapoceti sa treniranjem mladih kategorija i postepenom napredovanju kroz rankove. Ako u buducnosti budem imao priliku trenirati jednu od tih momcadi, to ce znaciti da sam uspješan. Ali put je još dug, posebno stoga što je Juventus jako teško trenirati. Pritisak je stalan, uvijek se mora pobjeðivati, puno je posla u pozadini i samo veliki treneri mogu uspjeti ovdje.

Vi ste se u karijeri susretali sa nekima od tih velikih trenera. Koji su treneri imali najveci utjecaj na vašu karijeru?
Dino Zoff, Sven-Goran Eriksson, Claudio Ranieri, Didier Deschamps, mogao bih reci svi. Ali onaj koji mi je dao malo više od ostalih je bez sumnje Marcello Lippi, jer me je on postavio na poziciju iza napadaca i dao mi slobodu u kretanju po terenu.

Na kraju, osjecate li se danas dugacije kada igrate u odnosu na pocetke karijere? I koga vidite kao svog nasljednika?
Nema nikakve razlike. I kada mi je bilo 20 i danas sa 36 uvijek sam osjecao isto zadovoljstvo u igri. Dijelim emocije sa momcadi, uživanje u igri i osvajanje trofeja su mi vodilja. Malo je teže fizicki se nositi sa ritmom utakmica svaka tri dana. Što se tice mog nasljednika, to je teško pitanje, rekao bih da je to moj sin, s obzirom da i on igra nogomet :).