Živio je životom nogometnog profesionalca i svjetskog putnika puna dva desetljeća, a ipak zvuči nevjerojatno da je jedva znao udariti loptu. Upoznajte ćudljivog Brazilca, koji je iskoristio sve moguće trikove kako bi zavarao svoje trenere, suigrače i navijače.

To je nevjerojatna priča, poput scenarija za holivudski film. Taj čovjek je Carlos Henrique: 'Kaiser'. Čak 24 godine je bio profesionalni nogometaš, u brazilskim klubovima kao što su Botafogo i Fluminense, u Meksiku, Sjedinjenim Američkim Državama i Francuskoj. Bio je prijatelj s nekima od najvećih nogometaša svog vremena. A cijelu karijeru je proveo izbjegavajući loptu.

"On je želio biti među nogometašima, želio je biti smatran nogometašem, ali nije želio odgovornosti nogometaša. Želio je samo onaj ljepši dio." kaže Mauricio de Oliveira Anastacio, koji je s njim bio u klubu America iz Rija. Zahvaljujući kombinaciji šarma, inteligencije i direktnosti, Kaiser je uspio.

U teretani u Riju, u kojoj danas radi kao trener, Carlos Henrique se smije iza tamnih naočala i priča svoju priču: "Ja nisam igrao. Doslovno, nisam igrao. Jer nisam želio igrati."

Carlos Henrique je rođen u Porto Alegreu 2. srpnja 1963. godine. Ili, barem on tako kaže, a svemu što ovaj čovjek kaže morate prići s dozom skepticizma (na primjer, tvrdnji kako je nadimak Kaiser dobio zbog usporedbi s legendarnim Franzom Beckenbauerom). Marcio Meira, koji mu je bio trener u Fluminenseu, ga naziva brojem 171 brazilskog nogometa: 171 je zatvorska oznaka za prevarante. "To je broj na koji on odgovara!" kaže Meira smijući se. "On je znao kako uvjeriti ljude. Opljačkao bi vas razgovorom."

Kaiseru su danas 53 godine i trenira ženske body-builderice. Krasi ga lagani šarm i zagonetni osmijeh. Kako korisnici i treneri ulaze i izlaze iz teretane, svi ga pozdravljaju. Kaiser kimne glavom i nasmiješi se. Svi ga vole.

Carlos je bio usvojeno dijete, odrastao je u Riju odgajan od majke kuharice i oca, koji je radio u tvrtki za proizvodnju dizala. Kao i puno djece, igrao je nogomet bosonog na ulicama. "Ja nisam imao nikakve naznake profesionalizma. Želio sam se samo zabavljati. Volio sam učiti, čitati." kaže Kaiser, koji je kao i njegov otac bio navijač Botafogoa.

Kao desetogodišnjaka ga je primijetio skaut tog kluba. Roditelji su mu osigurali menadžera i otišao je živjeti u Botafogov internat. "Obitelj me je počela tjerati da igram. To je stvaralo probleme. Istina je da je moja majka u meni vidjela spas od siromaštva."

Roditelji su mu umrli kad je imao 13 godina, a kao šesnaestogodišnjak je potpisao za meksički klub Puebla kao napadač. "Vidjeli su neku kvalitetu u meni. Imam dobar udarac. Bio sam snažan."

Ali, nije mu se sviđao Meksiko: "Čim sam došao tamo, želio sam se vratiti doma." Mrzio je meksičku hranu. I mrzio je igrati nogomet. Nastupio je u nekoliko prijateljskih utakmica i misli da je zabio i jedan gol iz slobodnog udarca, ali tražio je izlaz. Tražio bi da mu se doda lopta na treningu, pokušao šutirati i onda se uhvatio za mišić i odglumio ozljedu.

"Činili su sve kako bi me osposobili za igru. Ja bih govorio 'boli me mišić'. Kako su mogli dokazati da nije tako?" kaže.

Ista 'ozljeda mišića' pratila ga je kroz cijelu karijeru. Nakon što bi ga doveli u svoju momčad, treneri bi se uvjeravali kako će se on oporaviti od te svoje stalne ozljede, da će početi igrati. Nitko nije želio priznati da je doveo komad drveta. "To je bilo njihovo očekivanje - počet će igrati. Ali na dan utakmice bih se 'ozlijedio' već na zagrijavanju."

U vremenima prije magnetske rezonance, mogao je beskonačno vrtjeti istu priču. Samo jednom mu to nije uspjelo. Bio je na klupi svoje momčadi, Bangu iz Rija, koja je gubila 2:0 osam minuta prije kraja. Trener mu je prethodne noći u 4 ujutro u disku obećao da neće morati igrati. Ali, proradio je walkie-talkie: Castor de Andrade, vlasnik Bangua, je želio Kaisera na terenu. Odlučan u namjeri da ne ulazi na teren, morao je brzo smisliti novi plan.

"Počeo sam se zagrijavati, a navijači iza ograde su počeli vikati na mene. Preskočio sam ogradu kako bih se potukao s njima i dobio crveni karton, te ne bih mogao igrati." I upalilo je - dobio je crveni karton.

Kasnije u svlačionici, de Andrade je bio bijesan. No, Kaiser je i za to imao rješenje. Prišavši mu s velikim repektom, rekao mu je kako mu je on zamijenio oca bez kojeg je ostao s 13 godina. Ustvrdio je kako su navijači nazivali de Andradea lopovom i da je on zbog toga preskočio ogradu kako bi obranio čast svog šefa. De Andradeov bijes je nestao: "Uhvatio me je i poljubio, a onda je organizirao potpisivanje novog ugovora sa mnom. Još godinu dana." kaže Kaiser.

Castor de Andrade je umro prije skoro 20 godina, ali Kaiserova reputacija i dalje živi u Banguu. "Mi znamo te priče. On je imao ugovor s klubom, u jednom razdoblju je odradio cijelu sezonu. Carlos je bio umjetnik u varanju." kaže direktor marketinga ovog kluba Pedro Nardelli. Klub je čak želio ponovno produžiti ugovor s njim, ali on je odbio. "Zabrinuo se. Nije želio ostati još jednu sezonu. Želio je otići negdje drugdje i varati nekog drugog, jer laž nije mogla dugo trajati."

Nakon toga je potpisivao ugovore s brazilskim prvoligašima Botafogom, Fluminenseom i Vasco da Gamom, ali opet - nikad nije zaigrao. Ni u Botafogu ni u Vascu danas ne žele ni potvrditi ni opovrgnuti da je bio njihov član, dok iz Bangua i Americe to potvrđuju. Bivši igrači tih klubova, ipak, potvrđuju kako je bio u svih pet. A oni valjda znaju, jer je Kaiser bio prijatelj s brojnima od njih, poput braniča Ricarda Roche, koji je osvojio svjetsko prvenstvo s reprezentacijom Brazila 1994. godine i koji je 'igrao' s njim u Vascu: "Mi smo mislili da je smiješan. Nekako je uspijevao nikad ne odigrati utakmicu. Volio je nogometni svijet, volio je biti s nama."

Još jedan od njih je Fabio Barros, koji kaže kako je pomogao Kaiseru u ostvarenju sna tolikih mladih brazilskih igrača: odlazak u Europu, pa makar i u drugoligaški francuski klub Gazelec, s Korzike: "Pomogao sam mu da dođe na Korziku. Sviđao mi se. Smatrao sam da zaslužuje priliku."

Kaiser je na Korziku stigao poput zvijezde, kaže Barros. Ali već na službenom predstavljanju navijačima bio je u svom elementu: "Sve sam lopte ispucao među navijače i oni su bili oduševljeni." kaže Kaiser. No, to je u isto vrijeme značilo i kako na terenu nije ostala nijedna lopta koju bi on trebao udarati. Umjesto toga, donio je predsjednikovoj supruzi buket cvijeća. I ostao osam punih godina!

Ili, barem on tako kaže. Michael Mancini je bio sportski direktor Gazeleca od 1976. do 1993. godine i iako se sjeća Barrosa, tvrdi kako se uopće ne sjeća Kaisera. Baptiste Gentilli je bio trener Gazeleca u vrijeme kad je Kaiser bio jedan od igrača, ali ni on se ne sjeća Brazilca.

"Ja sam dijete Gazeleca. Nije puno Brazilaca dolazilo ovdje igrati. Mi ih sve znamo. Mogu vam sa sigurnošću reći da, ako je on i prošao kroz klub, nije ostao osam godina. Njegovo ime nije dio povijesti ovog kluba, on ovdje nije ostavio nikakav trag. Njegova priča nije uvjerljiva." kaže Gentilli.

Ipak, i Mancini i Gentilli se sjećaju dvojice Brazilaca koji su proveli u klubu par mjeseci u osamdesetim godinama i čini se vjerojatnim da je on bio jedan od njih. Kaiser tvrdi kako je proveo i tri mjeseca u klubu El Paso u američkoj državi Texas. Otišao je, kaže, jer mu je tamo bilo prevruće.

U njegovoj domovini, javnost je vjerovala svemu što je govorio. U doba prije interneta, njegove priče je bilo nemoguće provjeriti. "U našoj eri, nogomet se prenosio na televiziji, ali nismo znali puno o tome što se događa u drugim zemljama. On je rekao kako je došao iz francuskog drugoligaša. Niste imali pojma je li to istina ili ne - imali ste samo njegovu riječ i sliku iz novina. Znam da nikada nije igrao. To je nevjerojatna priča, to što se događalo, jer je nogomet uvijek bio vrlo kompetitivan. Svi su uvijek željeli igrati." kaže Alexandre Torres, koji je s Kaiserom bio i u Vascu i u Fluminenseu.

Jedan od Kaiserovih najboljih prijatelja je bio Renato Gaucho, koji je kasnije postao slavni trener. Kaiser je pomalo ličio na ovog brazilskog reprezentativca, te bi se ponekad znao predstavljati kao on u barovima i noćnim klubovima. Jedne noći, Gaucho je stigao u jedan noćni klub i rekao svoje ime na vratima, da bi mu redar rekao kako je on, zapravo, već unutra. Gaucho je već znao o kome se radi: Kaiser. Ali igračima to nije smetalo. Smatrali su da su njegove prevare smiješne. "On je prijatelj. On nam je svima jako drag prijatelj. Nikada nikome nije nanio nikakvu štetu, samo je želio biti sretan. I imao je veliku kosu!" kaže bivši igrač Americe, Mauricio.

Ranih devedesetih, u Botafogu, Kaiser je u svoju predstavu uveo čak i rekvizit: nezgrapni mobilni telefon u obliku cigle na koji bi razgovarao u kutu svlačionice. Onaj tko bi slušao njegove razgovore, koji su često bili na engleskom jeziku, mogli su zaključiti kako su drugi klubovi zainteresirani za njega. Sve dok se jednog dana Ronaldo Torres, trener, nije skrio iza njega i otkrio kako je spomenuti telefon zapravo igračka. "Pretvarao sam se kako razgovaram s drugim trenerima. Želio sam da svi budu ljuti na mene i daju mi otkaz, ali nije upalilo." smije se Kaiser.

U Riju postoji tradicija takozvanih malandra, ili onoga što bi se u našim krajevima nazivalo 'galeb', mudrijaša s ulice koji glumi anđela i zavodi djevojke. "On je bio pravi malandro. Rođen u Riju, pametan i dečko s plaže. Zabave, žene. Puno smo izlazili skupa. Bili smo samci. Svašta se događalo. Žene su ga voljele jer su se voljele družiti s nogometašem i slušati njegove priče. Iako on zapravo nije bio nogometaš." kaže Mauricio.

Kaiserovo nepojavljivanje na terenu je postajalo sve jasnije njegovim suigračima: "Morao sam trenirati s njim kao i sa svim ostalim igračima. S obzirom na to kako je izgledao - debeo, s tim tamnim naočalama i svojim manirima... svi su znali kako je on sprdnja. Nitko nije mogao razumjeti kako je on uspio potpisati ugovor s Fluminenseom." kaže kondicijski trener tog kluba iz 1989. godine Marcos Meira. "Uvijek je imao neke male probleme, uvijek je bio ozlijeđen. Stigao je klub predebeo i nije bio u stanju trenirati. Imao je loš udarac, igrao je loše. Igrači su se šalili i govorili 'Odakle je ovaj umjetnik došao?' Zvali su ga Maradona - 'Hey Maradona!' Izgledao je kao Maradona, ali debeli Maradona."

Ali kad god bi trening snimale kamere i fotoaparati, Kaiser bi odjednom bio u središtu akcije. "'Možete li me uslikati?' govorio bi." prisjeća se Meira, koji ipak ne misli loše o Kaiseru: "Znao je dobro pričati. Znao je kako se predstaviti, kako sklopiti prijateljstvo."

Prijateljstva poput onoga s Carlosom Albertom De Araujom Prestesom – ‘Tatom’, koji je već znao Kaisera kad je došao u Vasco. Tato se prisjeća trenutka kad je pročitan kao prevarant. Jednog dana prije treninga, sedam ili osam igrača je formiralo krug, postavilo jednog igrača u sredinu i počeli kružiti s loptom oko njega, a ideja je da taj u sredini mora osvojiti loptu kako bi izašao iz kruga. Carlos je bio taj koji se našao u sredini, a Tato je s još nekoliko vrhunskih igrača bio u krugu. Među njima je bio i osvajač Svjetskog prvenstva Bebeto. Tato se smije sjećajući se toga: "Nije mogao izaći iz kruga. To mu je bilo doista teško. Svi su shvatili da on nije nogometaš. Kaiser je dobar momak, ali ako igrate nogomet mogli ste vidjeti da on nema talenta."

U to vrijeme prisustvo u momčadi igrača koji nije zapravo igrao nije bilo ništa neobično, kaže Alexandre Torres: "U osamdesetim godinama igrači su dugo ostajali u momčadi. Nekad bi poveli prijatelja, momka koji je zabavan, koji bi znao pripremiti roštilj, zbijati šale i koji bi se jednostavno družio s igračima." Ako bi ta 'maskota' bila u nekom razumnom fizičkom stanju, ako je izgledalo kao da bi mogao biti igrač, njegovo prisustvo bi se toleriralo, pa čak i ohrabrivalo. "Treneri su dopuštali da ta osoba postane bio dnevne rutine kluba. On ne igra, ali je tu u autobusu i na stadionu. To se često događalo."

Još jedna uloga tog majstora za atmosferu bila je organizirati zabave i dovoditi djevojke, a to je bila jedna od neslužbenih uloga u kojima je Kaiser bio odličan. U jednom klubu - ne želi reći kojem - je organizirao da deset djevojaka zabavlja igrače u hotelu izvan grada prije subotnje utakmice. "Stigli smo u četvrtak i ja sam bio dva kata ispod s djevojkama. Igrači su dolazili dolje u sobe bez napuštanja hotela noću i kasnije se opet peli gore. Nitko ništa nije znao. Nije bilo alkohola, a djevojkama nismo plaćali usluge. One su bile umjetnice, a ne prostitutke." kaže Kaiser.

Otkako je postao javno eksponiran u Brazilu početkom 2011. godine, Kaiser je postao bolje poznat po tome što nije igrao nego što je to ikad bio kao igrač. Za TV Globo je rekao kako je bio dio momčadi argentinskog Independientea koja je 1984. godine osvojila Copa Libertadores, ali to je zapravio bio jedan drugi Carlos Henrique, Argentinac. Intervju s Joem Soaresom, svojevrsnom brazilskom verzijom Davida Lettermana, je okrenuo u svoju korist kad je pozvao jednu od svojih klijentica body-builderica u studio kako bi se skinula u bikini.

Još jedna, Carmen Cardoso, je bila pristuna: "On zahtijeva puno od svojih učenika. On je vrlo, vrlo dobar učitelj." I ona se smješka kad se spomene njegova nogometna prošlost, za koju je upravo nedavno doznala: "Mislim da je to smiješno."

Sam Kaiser kaže kako žali za godinama koje je proveo u prevarama: "Osjećam se krivim zbog toga što nisam ispunio očekivanja ljudi. Puno dobrih ljudi je imalo velika očekivanja od mene, a ja nikad nisam donio rezultate."

Ali, za druge igrače, sve već umirovljene, on je bio više od momka koji im je bio simpatičan. Bio je jedinstvena, čudna vrsta nogometnog genija u zemlji koja ih je prepuna.

"Da bi uspio napraviti sve to, proći sve te testove u različitim klubovima, uvjeriti ljude da je ozlijeđen, uvjeriti sve te ljude da je pravi nogometaš, a nikad zapravo ne zaigrati... morao je biti umjetnik." zaključuje Tato.