Napadač Lazija Ciro Immobile je prošle sezone, koja je obilježena prekidom zbog globalne pandemije, s 36 postignutih golova osvojio nagradu Zlatna Kopačka. Iz već spomenutih razloga nagrada mu je uručena tek nedavno, a tim povodom je dao intervju za Kicker.

Trebalo je nešto više vremena, ali sada je Zlatna Kopačka konačno u vašim rukama...
- Bilo je u redu čekati. Najvažnije je da je sada kod mene (smijeh).

Tek ste treći Talijan koji osvaja ovu nagradu, nakon Luce Tonija i Francesca Tottija. Nakon što ju je osvojio jedan Romanista, morao je i jedan Laziale, zar ne?
- Točno (smijeh). Njih dvojica su bili svjetski prvaci i izvanredni igrači, tako da sam jako ponosan što sam došao na popis na kojem su oni. Također, viddjeti svoje ime među svim tim sjajnim nogometašima koji su osvojili nagradu prije mene.

Je li to i svojevrsni vaš odgovor na puno kritika koje ste dobivali tijekom karijere?
- Možda to možete nazvati nekom vrstom osvete, ali ne protiv nekoga osobno. U nogometu, svatko dobije svoj trenutak, a prošle sezone sam ja dobio svoj.

Ali stigao je u trenutku koji nije bio dobar ni za koga. Kakvo je vaše iskustvo ove godine dana s covid-om?
- Ovo je bilo vrlo teško razdoblje za sve. Nedostaje mi društveni život, susreti s prijateljima i obitelji.

Kakav je nogomet u ovakvom vremenu?
- Drugačiji od onoga na što smo naviknuti. Bez prisustva navijača, najvažnije stvari nedostaju: strast, emocija, buka na stadionu nakon gola, proslavljanje pobjede s navijačima. Zbog toga posvećujem ovi nagradu ne samo klubu i svojim suigračima, nego i tifosima.

Jeste li provodeći više vremena kod kuće otkrili neke nove strasti?
- Prije svega, kuhanje i vrtlarenje kod kuće, i plesanje s mojom suprugom i djecom. To me pokreće (smijeh).

Kao sedamanestogodišnjak ste napustili svoj dom na jugu zemlje, u Torre Annunziata blizu Napulja, kako biste se priključili Juventusu na sjeveru, u Torinu. To je bila radikalna promjena.
- To je bila teška tranzicija između dvije potpuno različite realnosti. U to vrijeme sam bio mlad i pun snova o ostvarenju uspjeha u Serie A. Da biste to ostvarili, morate podnijeti neke žrtve i imati apsolutnu ljubav prema nogometu. Radio sam naporno kako bih osvojio Zlatnu Kopačku. Znam da puno mladih ljudi imaju takve snove, ali sada prolaze kroz teško razdoblje. Stisnite zube i ne odustajte! Svi imaju priliku ostvariti svoje snove.

Je li istina da vam je majka došla u Torino kako bi vam očitala bukvicu nakon transfera?
- Da. Bio mi je rođendan i ona je rekla: 'Požuri i vrati se doma. Što radiš ovdje u Torinu?' (smijeh) Nasreću, taj jedan put nisam poslušao majku.

Dolazite iz religiozne obitelji. Jeste li do danas sačuvali vjeru?
- Definitivno. Prije mjesec dana sam imao privatnu audijenciju kod Pape zajedno s klupskim predsjednikom Claudiom Lotitom. To je bio vrlo emotivan dan za mene.

Što vam je rekao?
- Svidjelo mu se to što imam troje djece. On voli velike obitelji i rekao mi je da imam još djece. Bolje mi je da ne odbijem Papu!

Osam klubova u osam godina, a sada ste u Laziju od 2016. Što je presudilo da ovdje pustite korijene?
- Svi smo sretni u Rimu. Moja obitelj uživa ovdje, a s klubom i trenerom Simoneom Inzaghijem godinama zajedno gradimo projekt koji nam je donio brojne uspjehe, tako da želimo nastaviti raditi i dalje.

U Laziju ste morali dostići ostavštinu Miroslava Klosea...
- To je bilo teško, jer je Miro ovdje bio idol. Situacija je bila slična onoj u Dortmundu, kad sam naslijedio Roberta Lewandowskog. Nemoguće je zamijeniti tako iznimne igrače, ali možete pokušati pronaći svoj put.

Sada ste prestigli Klosea po broju postignutih golova.
- Ne sviđaju mi se te usporedbe. Uz to, Miro nije bio u Laziju toliko dugo koliko sam ja ovdje.

Kakva su vaša iskustva igranja u Njemačkoj i Španjolskoj?
- Puno sam toga naučio i u Njemačkoj i u Španjolskoj. Iskustvo iz drugih kultura i načina razmišljanja je uvijek korisno u procesu učenja, i osobno i nogometno gledano. Iako stvari nisu prošle savršeno gledano sportski.

Kako je bilo igrati pod vodstvom Jürgena Kloppa?
- Borbeni duh. Volja da se borite za svaku loptu je gorila u njegovim očima kad bi razgovarao s vama.

A Zdenek Zeman?
- Brzi, beskonačni napadi. To mi je donijelo prvi naslov najboljeg strijelca Serie B u sezoni 2011/12 u Pescari. Usput rečeno, to je bila momčad u kojoj su igrali i Lorenzo Insigne i Marco Verratti.

Sada radite pod vodstvom Roberta Mancinija u reprezentaciji. Prije nego što je on preuzeo reprezentaciju, propustili ste otići na posljednje Svjetsko prvenstvo...
- To je bio jedan od najmračnijih trenutaka u mojoj karijeri. Kao što je to često slučaj u životu, naučili smo svoje lekcije iz toga, tako da se takvo razočaranje više ne ponovi. Pod Mancinijem radimo sjajan posao. Navijači su ponovno doista uzbuđeni zbog reprezentacije.

Kako procjenjujete šanse vaše reprezentacije na Europskom prvenstvu?
- Imamo vrlo jaku momčad s puno mladih igrača koji su spremni. Ova momčad ima sjajnu perspektivu i jako smo optimistični. To što ćemo igrati utakmice grupne faze u Rimu će nam dati dodatnu motivaciju.

Postižete u prosjeku jedan gol svake četiri utakmice u dresu reprezentacije...
- Postigao sam toliko puno golova za klub, tako da sam iskoristio sav čarobni prah iz reprezentacije! (smijeh) Istina, moram poraditi na svom golgeterskom učinku.

Koji je vaš sljedeći osobni cilj, osim Eura?
- Osvojiti još jednu Zlatnu Kopačku.