EuroNogomet, nogometni magazin

60 godina od Superga tragedije

{mosimage}Prije cetiri dana, 4. svibnja navršilo se 60 godina od jedne od najvecih tragedija u povijesti nogometa, avionska nesreca u kojoj je život izgubila cijela momcad Torina. Dan je to koji se obilježava svake godine širom Italije, dan na koji se miješaju osjecaji tragedije i misticizma. Il Grande Torino, kako je bio nadimak te sjajne momcadi, bila je najbolja momcad u Italiji, Europi  i svijetu, ali o kojoj se u svijetu nekako malo govori, vjerojatno zbog cinjenice da je Torino danas tek prosjecan talijanski prvoligaš, a ne neki od europskih velikana.

Igraci i strucni stožer Torina su poginuli kada se njihov avion zabio u zid Bazilike Superga na brdu iznad grada Torina. Bila je to tragedija koja je šokirala cijeli nogometni svijet, a posebno Italiju. Dva dana kasnije pola milijuna ljudi je prisustvovalo posljednjem ispracaju poginulih nogometaša, a u cijelom gradu u to vrijeme je živjelo 600.000 ljudi. Brojka je to koja pokazuje koliki je znacaj za sami grad Torino u to vrijeme imao istoimeni klub.

U to vrijeme Torino je bio na najboljem putu da osvoji peti uzastopni naslov prvaka Italije. Torino je bio simbol nade i preporoda Italije, države koja se izdigla iz pepela fašizma i 2. svjetskog rata. Oni su bili pioniri, prva talijanska momcad koja je zaigrala u Južnoj Americi, a jednog navijaca su imali cak i u Evi Peron.

Momcad se vracala sa utakmice protiv Benfice, koja je igrana u cast Josea Ferreire, bliskog prijatelja kapetana Torina Valentina Mazzole. Nakon što je posadi aviona receno da sleti u Milanu zbog olujnog nevremena i niskih oblaka, letjelica se zabila u zid graðevine na vrhu brda. Pognulo je svih 18 igraca Torina, kao i clanovi strucnog stožera i novinari koji su se našli u avionu i njegova posada. Preživjelih nije bilo.

Il Grande Torino je bila vizija predsjednika kluba Feruccia Nova. On je bio ocinska osoba, a njegov odnos prema igracima i strucnom stožeru stvarao je posebnu atmosferu u klubu. U klub je doveo najbolje trenere koji su unaprijeðivali talentirane nogometaše koje je dovodio. Doveo je strane trenere poput Engleza Lesliea Lievesleya i Maðara Egria Erbsteina. Obojica su sa sobom donijeli nove ideje, bolje metode treninga i inovativne taktike.

Sa izbijanjem rata Novo je zadržao igrace doma tvrdeci kako rade kao zaposlenici na proizvodnoj liniji njegove tvornice FIAT. Taj covjek je zadržai igrace na okupu iako u to vrijeme nisu mogli igrati nogomet i tako je stvorena jezgra oko koje je kasnije izgraðena najbolja momcad svijeta svoje generacije.

Voða momcadi je bio kapetan Valentino Mazzola, koji je bio iznimna osoba, cija je karizma i karakter vukla momcad prema naprijed cak i u trenicima kada se sve cinilo izgubljeno. Njegovo prisustvo na terenu bilo je odlucujuce u utakmici protiv Lazia 1948. godine, kada je Torino zaostatak od 0:3 pretvorio u pobjedu od 4:3.

Il Grande Torino drži rekord kao momcad sa najviše osvojenih uzastopnih naslova prvaka Italije - pet, zajednicki sa gradskim rivalom Juventusom, te rekorde po broju utakmica bez poraza, broju domacih pobjeda i broju osvojenih bodova u jednoj sezoni. Torino je u pet sezona, od 1945. do 1949. godine postigao 471 gol, a kada su bili na najvecem vrhuncu, 1948. godine, u 40 utakmica igralo je samo 15 igraca. Na stadionu Filadelfia Torino je bio neporažen 93 utakmice izmeðu 1943. i 1949. godine, a u tom razdoblju su postigli rekordne 83 pobjede i deset remija.

Ta je momcad bila uistinu nešto posebno i da se nije dogodila stravicna nesreca Torino bi danas možda bio najtrofejniji klub na svijetu. Još jedan detalj koji naglašava ulogu Il Grande Torina zbio se 1947. godine, kada je u utakmici reprezentacije Italije protiv Maðarske u dresu Azzura zaigralo deset igraca Torina, svi izuzev vratara, a Italija je momcad predvoðenu Ferenzom Puskasom pobijedila sa 3:2.

Odmah nakon nesrece Torino je osvojio peti uzastopni naslov osvajaca Serie A igrajuci sa juniorima, a u znak poštovanja i njihova cetiri preostala protivnika do krja sezone, Palermo, Sampdoria, Fiorentina i Genoa, su takoðer igrali sa juniorskim momcadima protiv njih.

Krizno razdoblje u Torinu je trajalo sve do 1976. godine, kada je momcad osvojila svoj jedini Scudetto nakon tragedije Superga. Dan nakon osvajanja spomenutog naslova prvaka navijaci Torina su pješice išli do vrha brda Superga. I igraci su pokušali odati pocast svojim poginulim prethodnicima, ali kako kaže kapetan te generacije Renato Zaccarelli: "Dan nakon utakmice navijaci su organizirali masovni marš do Superge. Sve je bilo spontano i momcad se željela popeti gore, ali bila je tolika gužva da nismo uspjeli."

Jedini igrac iz fenomenalne generacije Torina koji je preživio tragediju je Sauro Toma, koji nije išao na kobno putovanje. Toma svake godine pješaci na vrh Superge, iako mu je danas preko 80 godina.

Sportski novinar Giampaolo Ormezzano, koji je odrastao u Torinu cetrdesetih godina prošlog stoljeca kaže: "Oni su osvojili pet uzastopnih naslova prvaka Italije, ali nekoliko godina nisu mogli igrati zbog rata, pa možete lako zamisliti kako bi taj rekord vjerojatno bio i veci da nije bilo rata. Imali su veliku individualnu kvalitetu, veliko zajedništvo, bili su dobro placeni i svi su bilio ponosni na to da na neki nacin predstavljaju Italiju."

"Oni su bili momci koji su pripadali ovom gradu. Mogli ste ih sresti u šetnji gradom, u kinu, u restoranima. Nisu bili neki nedodirljvii polubogovi koji bi se materijalizirali samo u nedjeljno poslijepodne kada se igrala utakmica, a onda nestali ne dijeleci život grada." kaže Franco Ossola, sin i imenjak jednog od poginulih nogometaša, koji je prakticki cijeli svoj život posvetio istraživanju i ocuvanju sjecanja na Il Grande Torino, te dodaje: "Imam puno sjecanja iz onoga što mi je majka pricala i sa svih fotografija koje smo imali u kuci. Nije prošao dan a da netko ne spomene Il Grande Torino i Franca Ossolu, mog oca i lijevo krilo te nevjerojatne momcadi. Buduci da nisam nikada upoznao svog oca, svoj rad smatram važnim i intimnim nacinom da upoznam oca i njegove suigrace. Oni su bili poput Juventusa ili Milana iz ere Arriga Sacchija, poput Ajaxa iz sedamdesetih ili Real Madrida iz pedesetih. Bili su momcad koja je dominirala domacom i meðunarodnom scenom."

Sandro Mazzola, sin legendarnog kapetana Valentina Mazzole, postao je šezdesetih godina prošlog stoljeca vrhunski nogometaš i talijanski reprezentativac, ali nikada kao profesionalac nije obukao dres kluba koji je nosio njegov otac. Na pitanje zašto, odgovara: "Nakon njegove smrti, mislim da sam na neki nacin izbrisao taj dio svog života iz sjecanja kako bih izbjegao bol. Imam malo sjecanja na oca, sjecam se da sam nosio nogometnu opremu na treningu, a ostali su me igraci gledali kao Božjeg sina. Kada bismo šetali Torinom, ljudi bi ga uvijek zaustavljali, a meni nije bilo jasno zbog cega, bilo me je strah i cvrsto bih se uhvatio za njegovu ruku. Rekao bih da je ta ruka koja mi je ulijevala sigurnost najveca uspomena na to vrijeme mog života."

Stadion na kojem je Torino tada igrao svoje utakmice, Filadelfia, danas je ruševina. Za razliku od Manchester Uniteda, koji je takoðer sjajnu generaciju izgubio u avionskoj nesreci kod Munchena, Torino se od svoje katastrofe nikada nije oporavio. Za razliku od Munchena, na Supergi nije bilo preživjelih. cini se kako je Torinu nedostajao lik poput Busbya ili Charltona koji bi klub podigao iz pepela. Torino nikoga takvog nije imao i danas je ono što jeste, a ne jedan od velikana. Tragedija Superga krivac je za to.



Facebook

Twitter

Instagram

.: EuroNogomet, nogometni portal. .:. Online od 28. listopada 2005. .:. Izrada i održavanje DG Informatika d.o.o. .:. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja bez dozvole :.

Login ili Registracija

LOGIN