Svijetli poceci

1888. odigrana je prva ligaska utakmica u Liverpoolu, na stadionu Anfield. Domacin je bio Everton, tada najveci klub u gradu.

John Houlding, 'Kralj' Evertona, pivar, koji je drmao politikom u gradu i dobrim dijelom ljudima i novcem koji je stajao iza FC Evertona je bio i vlasnik stadiona Anfield. 1892., 1892, Everton je raskinuo partnerstvo sa Houldingom zbog problema oko placanja koristenja stadiona.

Houlding je iz toga izasao sa stadionom, ali bez tima, ali ne zadugo. Imao je srece da mu je talentirani Irac John McKenna, clan Evertonovog trenerskog tima ostao lojalan. Sa velikim zajmom od 500 000 funti, McCenna je krenuo u izgradnju FC Liverpoola. Talente je trazio na sjeveru i skrojio tim koji je postao poznat kao "tim sastavljen od Mac-ova". Svi su igraci bili iz Skotske osim golmana, Engleza, koji se zvao Bill McOwen...

Nakon pristojne dvostruke titule u prvoj sezoni, kad su osvojili naslov u Lancashire ligi i Liverpool District Cup, Liverpool je zaigrao u novoj ligi naziva Second Division (Druga divizija). Stigli su do naslova, bez ijednog poraza u sezoni. Nesto se veliko dogadjalo na Anfieldu... posjeta je porasla od nekoliko stotina do preko 3000 kad se pronio glas o navici pobjedjivanja ekipe.

Nazalost, niz uspjeha morao je doci do kraja i novopromovirani klub je ispao iz Prve divizije na kraju prve sezone. Medjutim, odmah u sljedecoj sezoni vratili su se ponovo u prvu ligu, ovaj put odlucni da se u njoj i zadrze.

Nakon sto su 1899. zavrsili kao finalisti FA Kupa, Liverpool je 1901. osvojio Prvenstvo pod vodstvom McKenninog nasljednika Toma Watsona. Klub s Anfielda se sada mogao obracunati sa svim ostalim klubovima u Engleskoj. 1901. nije bila bljesak, naslov prvaka vratio se na Anfield 1906. ali sada se klub morao pobrinuti da omoguci pristup sve vecoj armiji fanova.

Poboljsanja na terenu ukljucivala su donosenje brda zemlje i sljake te je ubrzo postao poznat kao Kop, nakon sto su ga u gradskim novinama uporedili sa brdom naziva Spionkop; brdom na kojem su nekoliko godina ranije Boerski gerilci nanijeli tezak poraz Britanskoj vojsci. Veliki dio ubijenih ljudi bio je sa sjeverozapada, a ime se zadrzalo jer je dogadjaj bio posebno mucan.


Yo-Yo godine

1920-te su cesto opisivane kao Bucne 20-te i pocetak desetljeca, u najmanju ruku, je bio vrlo uzbudljivo vrijeme za Liverpool. Klub je usao u post-ratno razdoblje odlucan da popravi svoj predratni ucinak.

Predvodjeni Davidom Ashworthom, jednim od prvih ligaskih sudaca koji je ikad postao menadzerom, Liverpool je osvojio prvenstvo 1922. Ashworth je uspio izvuci najbolje iz igraca i, pod njegovim vodstvom, Irac Elisha Scott je doista dosao na svoje. Svojim ponasanjem na golu Liverpoola postao je simbolom svih golmana koji su znali kako zapovjedati obrambenim redom svoje ekipe.

Evertonov i heroj Engleske, 'Dixie' Dean, oznacio je Scotta najboljim golmanom protiv kojeg je, ikad igrao. Primivsi samo 36 golova, znacajno je doprinio osvajanju naslova. Na drugom kraju terena sve je pod kontrolom imao Harry "Smiler" Chambers, koji je zabio 19 od 63 gola, koliko je ekipa postigla na putu ka osvajanju prvenstva.

Sljedece sezone, Ashwortova momcad zadrzala je formu iz prethodne sezone, te time i naslov prvaka, ali su sezonu zavrsili bez Irca na kormilu. U razvoju dogadjaja koji je mozda najveca misterija u povijesti Liverpoola "Little Dave" je napustio Anfield da bi trenirao Oldham, ekipu koja se borila za opstanak, ali koja je bila najbliza njegovu srcu. Na nesrecu, nije ih uspio spasiti od ispadanja.

Nakon zadrzavanja naslova 1923., bilo je sve manje i manje razloga za radovanje na Anfieldu nakon sto su Bucne 20-te prepustile mjesto Gladnim 30-tim. Ali navijaci na Kopu su barem mogli biti zadovoljni time sto su se mogli skloniti od kise jer je Kop prosiren i pokriven kako bi udomio 28 000 ljudi 1928. godine.

Tuzno za ljude u Liverpoolu, 30-te su bile vrijeme depresije kako na terenu tako i van njega jer je klub tavorio u sredini tablice i trebao je doci i proci jos jedan rat prije no sto su navijaci imali razloga za pjesmu.

Sezona 1946./7. oznacila je debi dvojice zanimljivih mladih igraca; Billy Liddell i Bob Paisley, obojica dovedena iz amaterskih klubova od strane menadzera Georga Kaya jos prije rata. Kombinacija novih talenata sa pametnim dovodjenjem etabliranog Newcastleovog napadaca Alberta Stubbinsa donijela je Liverpoolu potrebnu prevagu koja je znacila povratak naslova na Anfield na kraju sezone.

Partnerstvo Liddella i Paisleya dalo je ploda 3 godine kasnije, kad su, svaki sa po jednim golom u utakmici protiv gradskog rivala Evertona donijeli finale protiv Arsenala, koje je otislo na stranu Topnika. Paisley je bio vrlo razocaran svojim izostavljanjem iz ekipe u finalu i razmisljao je o napustanju kluba.

Izostavljanj e Paisleya iz ekipe u finalnom mecu bila je odluka upravnog odbora, koji je, nevjerojatno, u to vrijeme jos uvijek birao postavu. Ovakvo stanje stvari sugeriralo je nemogucnost napretka i moglo je znaciti samo jednu stvar: ispadanje iz lige. Nakon tijesnog izvlacenja 1953., Liverpool je ispao u drugu ligu 1954. sa najgorim ucinkom u cijeloj ligi. A nije bas pomoglo ni to sto je Everton bio na svom putu prema vrhu.

Tama je zavladala nad Anfieldom i nista nije moglo unijeti svjetlost u ono sto je izgledalo kao stalno usidrenje u drugoj ligi. Medjutim, bilo je bljesaka nade u trenucima kad su Bob Paisley i Phil Taylor odlucili okaciti kopacke o klin da bi se pridruzili klupskom vodstvu...


Shankly revolucija


Za mnoge Liverpoolove navijace, "Shanks" i "King Kenny" dijele tu cast da predstavljaju klupsko bozanstvo, smjesteni iznad mnogih legendi koje su koracale terenom i svlacionicama Anfielda. U sirem nogometnom svijetu, medjutim, Shanklyjeva jegenda zamracuje cak i Dalglishev nevjerojatni ucinak kao igraca i kao trenera. Zahvaljujuci svojoj sposobnosti komunikacije, uspio je pretociti u rijeci osjecaje navijaca prema igri koju vole.

Potpuna nepobjedivost, kad je nogomet u pitanju moze biti nedostizna, ali Shankly je bio u pravu kad je svoje ciljeve postavio tako visoko jer je na taj nacin postavio temelje svojim nasljednicima da dostignu besprimjernu dominaciju u domacem i europskom klupskom nogometu.

Od prvog dana Shankly je bio odlucan da radi po svom. Kad je stigao 1959. zahtijevao je, i dobio, potpunu kontrolu nad selekcijom i transferima. To je bilo u znacajnom kontrastu sa situacijom 8 godina ranije, kad mu je ponudjen posao, ali bez pune kontrole. Tog dana napustio je prostorije odbora da bi uhvatio vlak za kuci ostavljajuci klub da klizi prema drugoj ligi.

Shankly si je uzeo vremena da procijeni stanje na Anfieldu, ali mozda najpronicljivija odluka koju je donio po dolasku u klub je bila prepoznavanje talenta postojeceg trenerskog osoblja: Paisley, Fagan i Reuben Bennet - svi su dokazali svoju veliku vrijednost u sljedecim godinama.

U ljeto 1961. potpisao je dva vazna ugovora: napadac Ian St John i stoper Ron Yeats su pristupili Liverpoolu. Shankleyu je trebalo vremena da kupi, ali je kupio dobro. Liverpool je ubrzo izisao iz depresije i vratio se u prvu ligu. St John je stvorio sjajan napadacki tandem sa lokalnim mladicem Rogerom Huntom, koji je postigao klupski rekord sa 41 golom u pobjednickoj drugoligaskoj sezoni.

Shanklyju su trebale samo dvije sezone da vrati naslov prvaka na Anfield i to je ucinio sa jezgrom od samo 13 igraca: Lawrence, Byrne, Moran, Milne, Yeats, Stevenson, Callaghan, Hunt, St John, Melia, Arrowsmith, Thompson i Phil Ferns. Dvojac Hunt i St John zabio je u tom razdoblju, dok je u isto vrijeme obrana, sa golmanom Lawrenceom drzala konce otpozadi.

Sljedeca sezona je znacila divovsku borbu, jer je Liverpool usao na europsku scenu. Tri su utakmice trebale i bacanje novcica da Liverpool prodje Koln, ali nazalost tu su potrosili sve kredite srece. Liverpool se u polufinalu u dvije utakmice susreo sa braniteljem naslova Interom. Nakon pobjede od 3-1 u domacoj utakmici, Liverpool je postao zrtva podmicenog suca i pravila gola u gostima.

Shankly je bio bijesan, ali na Kopu su se ipak smjeskali jer je nekoliko dana prije utakmica europskog kupa Liverpool uspio osvojiti cijenjeni FA Kup. Finale protiv Leedsa je proteklo savrseno, sa golovima Hunta i St Johna i pobjedom od 2-1.

Noseci bijele gacice umjesto sada uobicajenih crvenih, Shanklyjev tim sa dodatnim pojacanjem u obrani, koje je donio Tommy Smith, bio je odlucan da potvrdi ligaski naslov. U studenom su dospjeli na vrh i tamo se zadrzali do kraja sezone. Ponovno je Hunt skupio 30 golova.

Opet je unatoc domacem uspjehu Shankly bio osudjen propustiti europski trofej. Njegova je momcad porazena u finalu Kupa pobjednika kupova od dortmundske Borussie sa 3-1 nakon produzetaka. Nazalost, taj je poraz bio tema i u sljedecih nekoliko sezona jer je izgledalo da Shankly gubi konce iz ruku, a Liverpool je nadmoc u domacem prvenstvu prepustio Leedsu i Arsenalu.

Ali Shankly nije rekao posljednju rijec. Sa novom napadackom snagom u Keeganu i Toshacku, i novom obrambenom jezgrom koju su cinili Clemence, Hughes i Lloyd, Shankly je osvojio ligaski naslov 1973. i Kup UEFA, prvi europski trofej u povijesti kluba.

Sljedece sezone, Liverpool je sa lakocom osvojio FA Kup pregazivsi Newcastle sa 3-0. Nedugo nakon finala Shankly je sazvao konferenciju za tisak kako bi objavio da je na potpis ugovora pristao Ray Kennedy. Cuvajuci veliku vijest za kraj, iznenadio je novinare objavivsi svoje umirovljenje. Oni su mislili da je to pocetak kraja, ali sto su oni znali.


Evolucija u vodjenju kluba


Bob Paisley je nevoljko preuzeo menadzersku poziciju, mozda da bi umanjio ocekivanja koja se pred njega postavljaju. Izvana je to izgledalo kao da mora popuniti veliku prazninu. Novinari su mracno predvidjeli propadanje kluba, ali takve su se spekulacije uskoro pokazale slabima.

Nisu uvidjeli da je uspjeh Shanklyjeve momcadi bio uvjetovan vecim timom, talentiranijim clanovima osoblja, koji su bili jednako toliko vazni kao i sam menadzer i igraci.

Paisley je bio duboko uronjen u Shanklyjevu "dodaj i trci" doktrinu. Kontinuitet je bio kljucan, i nakon prijelazne sezone, 1976. je klub ponovio dvostruku krunu iz 1973., osvojivsi Ligu i Kup UEFA.

1977. su otisli korak dalje, zadrzavajuci ligaski naslov i osvajajuci najveci naslov u klupskom natjecanju, Kup Prvaka. Pobjeda rezultatom 3-1 nad Borussiom Moenchengladbach u Rimu bila je odlicna demonstracija Paisleyeve sposobnosti da zadrzi kontinutitet u klubu.

Prvi gol i treci, penal koji je rijesio utakmicu, stigli su od igraca koje je doveo Paisley, McDermotta i Neala, koje je hrabro iscupao iz mraka cetvrte lige. Drugi gol postigao je cvrsti obrambeni igrac, Shanklyjev veteran Tommy Smith, u svom 600-tom nastupu za Liverpool.


Uspjesn o integrirajuci stari talent sa novim, Paisleyeva momcad mozda nije izgledala dovoljno snazna, ali s prinovama kao sto su Dalglish, Souness i Hansen, koji je trebao zamijeniti ostarjelog Smitha, klub se primakao korak blize ostvarenju Shanklyjevog cilja nepobjedivosti. 1978. zadrzan je Europski kup. Na Wembleyu, jedan gol Dalglisha na Sounessov pas bio je dovoljan za pobjedu nad belgijskim FC Brugesom.

Iako je privremeno inicijativu u ligi izgubio od Nottingham Foresta, Liverpool se brzo vratio na vrh i uzeo titule 1979. i 1980. godine. U Europskom kupu 1981., Liverpool se igrao sa zivcima svojih navijaca. U Munchenu, na Olimpijskom stadionu, kasni gol Raya Kennedyja osigurao je nerijesen rezultat 1-1 protiv Bayerna i mjesto u finalu. U samom finalu, bilo je potrebno da se ljubimac navijaca Alan "Barney Rubble" sam probije iz pozadine i zabije gol za pobjedu nad Real Madridom u Parizu.

Devet od 11 igraca koji su postali europski prvaci 1981. su igrali u pobjednickoj momcadi i 3 godine ranije. Ova momcad je bila toliko jaka, da su takodjer zadrzali i naslov pobjednika Liga Kupa 1981., trofej kojega su zadrzali sve do 1984.

Potvrdjivanje naslova prvaka i pobjednika Liga Kupa i 1982. i 1983. izgledalo je kao normalan posao za Paisleyevu momcad, i to je bio odlican nacin za njega da ode u mirovinu na kraju svoje karijere kao najuspjesniji menadzer u povijesti kluba.

Covjek koji je istupio iz sjene ureda da bi postao menadzer zvao se Joe Fagan, covjek koji je bio dio kluba i u vremenu Shankyeve revolucije i Paisleyevog razdoblja. Kao i njegovi prethodnici, i on je imao sposobnost da pronadje prave igrace kojima ce dati priliku i integrirati ih bezbolno u momcad. Souness je otisao, ali Jan Molby, koji je stigao iz Ajaxa, pokazao se kao dostojna zamjena.

U jednoj nevjerojatnoj sezoni, 1983./84., Fagan i njegov tim je domacoj dvostrukoj kruni pridodao i Europski naslov, trecu uzastopnu sezonu. Trebalo je ouno zivaca Alanu Kennedyju da smjesti u mrezu loptu sa bijele tocke, koja je donijela pobjedu protiv Rome na domacem terenu.

Godinu kasnije, u Brusselu, jedanaesterac kojega je izveo Platini onemogucio je obranu naslova prvaka Europe. To je ionako bilo nebitno, jer se europski san pretvorio u nocnu moru kad je nasilje na Heysel stadionu prije meca dovelo do rusenja betonskog zida koji je ubio 39 ljudi, uglavnom Talijana. Liverpool i ostali engleski klubovi su dobili zabranu nastupa u Europi u sljedecih 5 godina.

Uzasnut dogadjajima u Belgiji, Fagan je otisao u mirovinu. Kenny Dalglish je preuzeo ulogu trenera/menadzera, zadatak za kojega su mnogi kriticari govorili da je previse. Slijedeci Paisleyev primjer, Dalglish je ubrzo dokazao kriticarima da nisu u pravu. Uvodeci u igru Petera Beardsleya, Johna Barnesa i Stevea McMahona, "King Kenny" je doveo momcad do dvostruke krune, Liga i FA Kup, sam zabivsi gol koji je osigurao naslov prvaka.

Osvajanje lige 1988. bez znacajnog broja golova Iana Rusha, koji se vratio nako godine provedene u Juventusu, sugeriralo je da je Liverpool jos uvijek sposoban zadrzati visoku razinu uspjeha i ostaviti nemile scene sa Heysela iza sebe. Medjutim, klub je tek ocekivala nova tragedija.

Posljedi ce tragicnog dogadjaja na Hillsborough stadionu, u kojem je 96 Liverpoolovih navijaca, koji su stigli na utakmicu polufinala FA Kupa, uguseno u stampedu, osjecaju se i danas. Bila je potrebna smrt nevinih navijaca da upozori nogometni svijet da se osvrne na aktualno stanje i ucini nesto da se popravi neprihvatjiv odnos i ponasanje prema navijacima.

Liverpo ol je imao dovoljno jaku momcad da su bili u mogucnosti pobijediti Everton u finalu FA Kupa 1989. i potvrditi ligaski naslov ponovo sljedece sezone, ali klub je jos uvijek bio uzdrman dogadjajima sa Hillsborougha. Dalglishev sokantni odlazak 1991. je bio dio tog procesa; Dalglish je osjecao teret tuge i osjecao se nesposobnim staviti to na stranu i koncentrirati se na vodjenje nogometnog tima.

Slavna vremena su stigla do kraja, zasjenjena osjecajem tuge, i trebalo je vremena za prihvatiti ono sto se desilo i krenuti dalje.


Pad i regeneracija

Odlazak Kennyja Dalglisha u sijecnju 1991., dok je klub bio usred epske borbe sa Evertonom u 5. kolu FA Kupa, u kojoj su trebale biti odigrane cak 3 utakmice da bi se dobio pobjednik, bio je jednako sokantan kao odlazak Shanklya prije dva desetljeca. Dalglisheva ekipa je izgledala nepobjedivo i Kenny je ocito gradio momcad za buducnost dovevsi nedugo ranije talentiranog mladia Jamiea Redknappa iz Bournemoutha.

Nakon sto je prosao prvi sok, kontrolu je preuzeo puzdani klupski zaposlenik Ronnie Moran, koji je imao promjenjive rezultate, dok je dugorocnog nasljednika tek trebalo naci. Regrutiranje van kluba znacilo je prekid ustaljene prakse, iako Liverpool jeste izabrao jednog od svojih; Graeme Souness se vratio u klub kao rasipni sin Anfielda.

Odlucan da stvari uradi na svoj nacin, kao sto je sa uspjehom radio u Rangersima, Souness se odlucio da znacajno protrese igracku postavu. Beardsley, Staunton, Hysen i McMahon su bili na izlaznim vratima, a stigla su skupa pojacanja Dean Saunders, Mark Wright, Mark Walters i Michael Thomas.

Velike promjene ucinile su momcad ranjivom, kao i sokantni poraz u Liga Kupu od Peterborougha i ispadanje u cetvrtfinalu Kupa UEFA. Iako je ta ranjivost rezultirala sestim mjestom u ligi na kraju sezone, FA Kup je pruzio razlog za slavlje. Nakon neizvjesnog polufinala u kojem je Portsmouth izbacen tek nakon penala, u finalu u kojem je momcad predvodio Souness tek oporavljen od operacije srca, igrac kojega je on doveo u klub Michael Thomas postigao je prvi gol u 2-0 pobjedi protiv Sunderlanda.

U ljeto 1992. Souness je ponovo posegnuo u cekovnu knjizicu. David James, Paul Stewart i Stig Bjornebye su stigli, dok su otisli Saunders, Houghton i Venison. Ranjivost se sve vise pokazivala nakon sto je momcad pobijedjena od drugoligasa Boltona na Anfieldu u Liga Kupu. sok je dosao i drugi put u istoj sezoni kad im je moskovski Spartak nanio najgori poraz u Europskim natjecanjima do tada, u koji je ukljucen i poraz od 0-2 na domacem terenu u Kupu UEFA.

Naredna sezona 1993./94. donijela je ponavljanje ponizavajucih sokova. Poraz od Bristol Cityja na Anfieldu u FA Kupu bio je kap koja je prelila casu i Souness je odmah nakon toga podnio ostavku. U pokusaju da vrati vrijeme unazad, klub je posegnuo u vlastite redove za zamjenom i imenovao za trenera Roya Evansa, posljednjeg od "Shanklyjevih momaka".

Evans, posljednji igrac kojega je za trenerski posao preporucio Shankly prije umirovljenja, suocio se sa teskim zadatkom. Ocekivanja su, u skladu sa proslim dostignucima, jos uvijek isla daleko, ali timu je nedostajalo nesto na terenu i inicijativu su drzali Manchester United i Arsenal.

1994./95., prva puna Evansova sezona, donijela je njegov pokusaj integracije talentiranih mladica u prilicno ostarjelu momcad u kojoj su bila 4 igraca starija od 30 godina. Potencijal mladih igraca dosao je do izrazaja u finalu Coca-Cola Kupa, u kojem je Steve McManaman postigao oba gola u pobjedi nad Boltonom od 2-1.

Skupa pojacanja Stan Collymore i Jason McAteer, dovedena za sezonu 1995./96., pokazala su da je Evans spreman kockati se kako bi popravio 4. poziciju osvojenu u prethodnoj sezoni. Oni su klubu pomogli osvojiti 3. poziciju u ligi, sa Collymoreovih 19 golova, dok je ljubimac Kopa, Robbie Fowler zabio nevjerojatnih 36 golova u 53 nastupa.

Poraz u finalu FA Kupa od Manchester Uniteda, kad je Cantonin pokusaj pred kraj utakmice odbivsi se od Rusha zavrsio u mrezi, bio je tipican kraj sezone u kojoj je Liverpool bio u ulozi onoga koji stize "korak do...". Pod Evansovim vodstvom, momcad je izgubila onu vaznu crtu koja cini razliku izmedju uspjeha i neuspjeha. Poraz od Paris St Germaina Kupu Pobjednika Kupova u sljedecoj sezoni donio je slicno razocarenje.

Unatoc visestrukim europskim razocarenjma, 1998. je oznacila dolazak na scenu igraca koji je mogao donijeti onu snagu koja je timu falila - Michaela Owena. Owen je zabio 23 gola, kao Fowlerov partner u napadu. U pokusaju unapredjenja, doveden je Francuz Gerard Houllier kako bi radio kao Evansov pomocnik. Kao tehnicki direktor u nogometnom savezu Francuske, Houllier je bio jedan od arhitekata napretka francuskog nogometa, koji je rezultirao uspjehom na Svjetskom Prvenstvu 1998. godine.

Partnerstvo Evans-Houllier zavrsilo je nakon samo 4 mjeseca, kad je Houllier sam preuzeo ulogu menadzera. Houllier je dobivsi potpunu kontrolu potrazio pojacanja za svoju ekipu. Medjutim, u isto vrijeme je podrzavao i razvoj domacih talenata, radeci na tome da sto vise mladih igraca igra u prvoj postavi i investirajuci u buducnost kluba izgradnjom Nogometne Akademije.

Zavrsivs i na 4. mjestu u prvoj Houllierovoj sezoni, momcadi je, kako se i ocekivalo, trebalo vremena da se uigra i zamalo su propustili poziciju u Ligi Prvaka nakon niza losih rezultata na kraju sezone 1999./2000. Sa finskim internacionalcem Sami Hyppiom, koji se pokazao kao izvrstan zapovjednik obrane i Emilom Heskeyem, koji je dodao novu dimenziju napadu, izgledalo je da je pred Houllierovom momcadi vrijeme u kojem ce donijeti prvi naslov prvaka u razdoblju duljem od desetljeca.


Houllier vraca dobra vremena

Sezona 2000./01. ce biti upamcena kao povijesna zbog osvajanja trostrukog naslova i kvalificiranja u Ligu Prvaka.

Worthington Cup, FA Kup i UEFA Kup u nezaboravnoj veceri u Dortmundu pokazale su da je Liverpool ponovo u igri i da se na njega ponovo moze racunati.

Sve je pocelo u nedjelju, 05. veljace 2001., finalom Worthington Kupa na Millenium stadionu u Cardiffu u kojem je stigao prvi Houllierov trofej na mjestu menadzera Liverpoola nakon podbjede na penale nad Birmingham Cityjem.

Subota, 12. svibnja 2001. ce zauvijek biti poznata kao finale FA Kupa Michaela Owena, buduci je Liverpoolova desetka zabila dva gola u finisu utakmice za 2-1 pobjedu nad Arsenalom.

Cetiri dana kasnije, Dortmund, srijeda, 16. svibanj. Vecer u kojoj su navijaci Redsa osjetili sve moguce emocije, da bi na kraju vidjeli pobjedu Liverpoola nad spanjolskim Alavesom rezultatom 5-4 za osvajanje Kupa UEFA.

Tri dana kasnije Liverpool je pobjedom nad Charltonom rezultatom 4-0 izborio kvalifikacije za Ligu Prvaka.

Sezona 2000./01. je takodjer prva u deset godina u kojoj je Liverpool pobijedio na Old Trafordu te u obje prvenstvene utakmice protiv Evertona i Manchester Uniteda.

Gerard Houlier donio je ponovo srecu navijacima Liverpoola i poruka nogometnom svijetu bila je: "Liverpool se vratio!".

Sezona 2001./02. pocela je turnejom u Singapooreu i Tailandu, a zatim i pobjedom od 2-1 nad Manchester Unitedom u utakmici Charity Shielda, te osvajanjem Europskog Superkupa pobjedom u Monacu nad Bayernom.

Houlier je nakon toga doveo poljskog golmana Jerzy Dudeka da bi zamijenio Sandera Westervelda. Subota, 13. listopad bio je dan koji je okrenuo svijet Gerarda Houliera doslovce naopacke! Menadzer je pretrpio srcani udar i odveden je u bolnicu na hitnu operaciju kako bi mu lijecnici spasili zivot. Phil Thompson je privremeno preuzeo njegovu ulogu i odradio odlican posao ostavivsi ekipu u igri i za osvajanje Premier lige, kao i Lige prvaka. Jos jednom je Liverpool osvojio svih sest bodova protiv Manchester Uniteda pobjedama na Anfieldu i Old Trafordu.

Gerard Houlier vratio se na klupu 19. ozujka 2002. pobjedom na domacem terenu protiv Rome od 2-0 u utakmici kojom su osigurali mjesto u cetvrtfinalu Lige prvaka.

Na nesrecu, njemacki predstavnik Bayer Leverkusen izbacio ih je ukupnim rezultatom 4-3, a Arsenal je bio bolji u ligi, ali napredak je ipak bio napravljen. Sezonu su zavrsili odmah iza Arsenala, sto je znacilo izravni plasman u Ligu prvaka sljedece sezone.


Vrijeme za promjene i nove trofeje

Nakon sto su u sezoni zavrsili na cetvrtom mjestu, iza Arsenala, Chelsea i Manchester Uniteda, na mala vrata usavsi tako u Ligu prvaka, u klubu su odlucili da je vrijeme za promjenu na celu ekipe. Umjesto Francuza Houliera na klupu je sjeo Spanjolac Rafael Benitez, koji je iza sebe imao sjajne rezultate u Valenciji. Spanjolac nije trosio vremena, i uz promjene u strucnom stozeru napravio je promjene i u igrackom kadru. Doveo je svoje sunarodnjake Xabija Alonsa, Luisa Garciu, Josemia i Antonia Nuneza. Liverpool je uskoro poceo igrati atraktivan napadacki nogomet sto je zadovoljavalo i navijace i struku, a ni rezultati nisu izostali.

U sezoni 2004./05. Liverpool je postao prvak Europe napravivsi u finalnoj utakmici jedan od najvecih preokreta u povijesti najjaceg europskog natjecanja. Nakon vodstva Milana na poluvremenu Liverpool je do 90. minute uspio izjednaciti, a nakon izvodjenja jedanaesteraca igraci i navijaci radovali su se osvajanju najcjenjenijeg klupskog trofeja u nogometu.