Reprezentacija San Marina je u posljednjih jedanaest godina pred svojim navijačima u natjecateljskim utakmicama postigla samo jedan gol. A Massimo Visemoli ga je propustio. Visemoli je bio na gotovo svakoj domaćoj utakmici reprezentacije San Marina od početka 2013. godine, ali kad je u rujnu te godine u grad na utakmicu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo stigla Poljska, okolnosti su htjele da gleda sa svog kauča kako Alessandro Della Valle zabija gol u 22. minuti za izjednačenje nakon što je Piotr Zielinski doveo Poljake u vodstvo.

Nije bilo važno to što je Poljska na kraju slavila s uvjerljivih 5:1. Della Valleov gol, nakon udarca glavom, je bio prvi natjecateljski gol koji je reprezentacija San Marina postigla u pet godina i donio je veliko slavlje prisutnima na minijaturnom Olimpijskom stadionu. Kad vaša momčad zabija u prosjeku šest golova po desetljeću, ne želite propustiti ni jedan.

"Nikad nisam vidio kako moja reprezentacija zabija gol. Jedini golovi koje su postizali bili su na gostovanjima. Taj na domaćem terenu 2013. godine je postignut u jedinoj utakmici koju sam propustio u šest godina. Možda sam jednostavno nesretan." kaže Visemoli.

Tridesetpetogodišnji VIsemoli potiče iz sela udaljenog 175 kilometara od San Marina, smještenog u talijanskoj provinciji Modeni. On nema nikakvih osobnih veza s tom malom državicom u kojoj živi samo 33.000 stanovnika, ali ga je zavela romantičnost pokušaja te male reprezentacije da se tijekom devedesetih natječe s najvećim europskim reprezentacijama.

"Tijekom dana oni su morali raditi kao računovođe ili zidari ili konobari, a navečer bi igrali protiv Engleske ili Njemačke, protiv najboljih europskih igrača." objašnjava on.

Zajedno s grupom simpatizera San Marina, Visemoli je osnovao navijačku skupinu 2012. godine i nazvao je Brigata Mai Una Gioia ("Brigada koja se nikad ne raduje") u autoironičnom tonu prema praćenju momčadi koja trenutno dijeli posljednje 209. mjesto na FIFA-inoj rang listi. Skupina ima preko 200 članova, ali najčešće tek desetak njih uistinu bude na utakmici. Skupljeni iza svog plavo-bijelog transparenta, oni uporno bodre momčad koja je u svojoj povijesti izgubila 157 od 162 odigrane utakmice.


Romed Hasler je čovjek koji suosjeća s njima. Kao odani navijač reprezentacije Lihtenštajna, trenutno 181. na FIFA-inoj ljestvici, on je proputovao cijelu Europu gledajući svoju momčad od kasnih devedesetih i samo nekoliko puta je imao priliku uživati u pobjedi.

Još jedna mikrodržava, smještena u alpskom dijelu središnje Europe, Lihtenštajn ima populaciju usporedivu s onom San Marina (38.000), zbog čega se možete osjetiti pomalo usamljeno dok pratite nacionalnu momčad. Hasler je gledao utakmice u cijelom nizu država - Bosni i Hercegovini, Grčkoj, Slovačkoj, Makedoniji, Crnoj Gori, Portugalu, Sjevernoj Irskoj... - i vrlo često je na tim gostovanjima bio jedan od samo dva ili tri navijača Lihtenštajna na tribinama.

"Ako igramo utakmici u gostima kod Makedonije ili tako nešto, vjerojatno ćete biti jedini tamo. To je prilično uobičajeno. Jednom sam otišao u Gibraltar s prijateljem i bili smo jedina dvojica ljudi tamo." kaže Hasler.

Hasler, koji je rođen u Lihtenštajnu, ali sada živi u Švicarskoj, je svjedočio velikom broju teških poraza. 7:0 poraz od Slovačke u rujnu 2004. ("brutalno") i rekordni poraz na domaćem terenu od Makedonije rezultatom 11:1 u studenom 1996. ("doista brutalno") se izdvajaju iz njegovih sjećanja. Ali kad vaša momčad toliki niz godina ne osjeti slast pobjede, zapravo su oni minimalni porazi, a ne takva poniženja, oni koji najviše peku.

Tridesetpetogodišnji Hasler se prisjeća dviju situacija kad je reprezentacija Lihtenštajna bila na nekoliko sekundi od osiguravanja remija protiv jakih protivnika - u gostima kod Škotske u rujnu 2010. i protiv susjedne Švicarske u lipnju 2004. - da bi u obje utakmice primili gol za poraz u sudačkoj nadoknadi (u slučaju utakmice u Škotskoj obraz domaćinima je golom u 97. minuti spasio Stephen McManus).


Terrence Jolley, navijač reprezentacije Gibraltara, jednom je gledao kako njegova momčad u kvalifikacijama za Euro 2016. godine prima sedam golova protiv Republike Irske u Dunlinu, ali kaže kako mu je puno teže bilo prihvatiti domaći poraz rezultatom 0:1 od istog protivnika, jer 'nisu zaslužili izgubiti'.


Kao predsjednik navijačke skupine Skansin koja bodri reprezentaciju Farskih Otoka, Johan Asmundsson je svjedočio teškim porazima protiv jakih europskih momčadi desetljećima, ali na pitanje da izdvoji najbolniju uspomenu u posljednjim godinama odlučio se za poraz 2:1 od također minijaturne državice Malte u kvalifikacijama za Euro 2020. u ožujku ove godine. "Taj poraz od Malte je bio najgori u dugo vremena." kaže on.


Pozitivna strana navijanja za momčad koja gubi većinu svojih utakmica leži u činjenici da kad stvari neočekivano krenu dobro, rijetkost takvih trenutaka je ono što ih čini posebnima. Kad je San Marino u studenom 2014. godine u kvalifikacijama za Euro 2016. odigrao utakmicu bez golova protiv Estonije na domaćem terenu - po prvi put u deset godina da je ta reprezentacija izbjegla poraz - igrači su pozvali Visemolija i njegove kolege navijače da im se pridruže na proslavi u obližnjem baru.

"Najbolji trenutak ikada je bio remi protiv Estonije. Završili smo noć opijajući se s igračima u baru u San Marinu. Bio je to veliki bod vrijedan slavlja i ispraznili smo sve boce u baru tu noć." otkrio je Visemoli.

U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u portugalskom gradu Aveiru u listopadu 2005. godine Lihtenštajn je imao šokantno vodstvo u prvom poluvremenu protiv reprezentacije Portugala s Cristianom Ronaldom, Pauletom i FIgom. Lihtenštajn je već na domaćem terenu otkinuo bod Portugalcima, finalistima Europskog prvenstva 2004. odigravši 2:2, a kad je tadašnji veznjak FC Vaduza Benjamin Fischer iskoristio nesporazum u obrani i doveo svoju momčad u vodstvo u 32. minuti uzvratne utakmice, Hasler se nije mogao suzdržati.

"Tijelo mi je bilo potpuno u ekstazi. Skakao sam po sjedalici, a nekoliko sekundi kasnije sam i dalje vrištao. Onda sam shvatio da više ne mogu čuti vlastiti glas jer sam bio toliko šokiran. Bio je to najemocionalniji trenutak koji sam ikad doživio na sportskom stadionu. Bilo je jednostavno nevjerojatno." kaže Hasler. Portugal je na kraju slavio pobjedu rezultatom 2:1, čime su osigurali nastup na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 2006. godine, ali za Haslera i još trojicu navijača Lihtenštajna koji su s bili s njim - njegov otac i rođak i otac vratara reprezentacije Petera Jehlea - Fischerov gol je bio trenutak koji nikada neće zaboraviti.

Na kraju krajeva, kad navijate za reprezentaciju jedne od najmanjih država na svijetu, jedino čemu se realno možete nadati jeste da vaši igrači daju sve od sebe na terenu i ako se ukaže prilika da ostvare malo vjerojatan rezultat, da ju i iskoriste.

"Prije tri godine smo izgubili od Portugala rezultatom 6:0. Ne znate sa sigurnošću, ali znate da će biti više nego teško pobijediti u takvoj utakmici. Ono što me uzbuđuje jeste kad vidim da igrači ulaze u utakmicu sa 150'% kako bi ostvarili što bolji rezultat." kaže navijač Farskih Otoka Asmundsson.

Četrdesetdevetogodišnji Jolley se sjeća prvih prijateljskih utakmica reprezentacije Portugala na šljunkovitom terenu protiv momčadi britanske vojske, mornarice i avijacije. On kaže kako je svibanj 2013. godine kad je ovaj britanski prekomorski teritorij konačno postao punopravan član UEFA-e bio poput osvajanja glavnog zgoditka na lutriji. Gibraltar se od tada u proteklih šest godina suočio s nekim visokim porazima - 9:0 protiv Belgije, 8:1 protiv Poljske, 7:0 protiv Poljske, Republike Irske i Njemačke - ali sjećanja na dugo očekivano međunarodno priznanje znače da su navijači čvrsti u pružanju podrške.

"Mi znamo da ćemo izgubiti." kaže Jolley čiji sin Ethan igra za reprezentaciju Gibraltara."Mi znamo da nećemo pobijediti momčadi poput Danske, Švicarske ili Engleske, ali navijači su 100% uz momčad."

Navijač San Marina Visemoli je sličnog mišljenja i kaže kako su ga godine pune razočaranja učinile neosjetljivim na bol zbog neuspjeha: "Ja se ne plašim izgubiti 8:0, 9:0, 10:0, 11:0. Jer, izgubio 12:0 ili 1:0, izgubio sam. Nećete dobiti bodove ako izgubite samo 1:0. Zato to ne čini nikakvu razliku."


Koliko god navijači najmanjih europskih nogometnih nacija bili navikli na poraze, dolazak UEFA-ine Lige Nacija sa svojim kompetitivno izjednačenim grupama i prilika da se plasirate u doigravanje, nudi nadu da i za njih dolaze bolji dani.

"Ranije je naš jedini cilj bio postići gol ili osvojiti jedan bod. Sada u natjecanje ulazimo s realnijim izgledima da se plasiramo u doigravanje. Teško je, ali je moguće, a prije je takvo nešto bilo jednostavno nemoguće. Prije je to bila fantazija i ništa više." kaže navijač Lihtenštajna Hasler.

Lihtenštajn ili San Marino na nekom velikom međunarodnom natjecanju? To bi bilo nešto što se doista ne smije propustiti.