Svjetsko prvenstvo u Južnoafrickoj Republici trebalo bi opcenito poboljšati stanje na kontinentu. No, nogomet i politika nikada nisu išli zajedno. Africka povijest je dokaz tome, kako piše „Der Spiegel“.
 
Može li nogomet pomiriti Afriku? U studenom 2005. umalo je jedan od najvecih africkih nogometnih heroja postao predsjednik. Legendarni George Weah bio je tracak nade nakon godina ratova, masakra te prijevara. Svojom igrom je zabavljao cijelu naciju, cinio je ponosnom. Osobno bogatstvo cinilo ga je imunim na mito. Kada bi George igrao, 90 minuta bi vladao mir. Na kraju je samo malo nedostajalo da postane predsjednik rodne mu Liberije.
 
No, može li liberijski nogomet stvoriti kolektivnu svijest po kojoj bi ljudi vjerovali da je ono što ih spaja puno važnije od onoga što ih razdvaja? Iako je u središtu glavnog gradu Liberije, Monroviji, postavljena samo jedna jedina statua, na kojoj je legendarni nogometaš, svi u Africi znaju da politika i sport jednostavno ne idu zajedno. Africka povijest je puna diktatora koji su nogometni igru zloupotrebljavali za svoje politicke ciljeve.


Gvinejski diktator Sekou Toure primjerice predvodio je vojne sudove na kojima su kažnjavani igraci, koji nisu bili uspješni.


Slicno je bilo i u Kongu. Joseph Desire Mobutu, koji je 1965. došao na vlast, nogomet je shvacao prilicno ozbiljno. Na pocetku je imao i uspjeha. Njegovi „leopardi“ su dva puta pobijedili na africkom prvenstvu (1968., 1974.) te su se kvalificirali za SP u Njemackoj (1974.).

„Pijetao, koji zaskace sve kokoši“, kako glasi službeni prijevod njegove titule, igracima ja obecavao po 20.000 dolara, skupocjene automobile, lijepe žene te je navodno i sam sudjelovao u dizajniranju dresova. Ali se putovanje u gospodarsko cudo Njemacku pretvorilo u kaos. Ni vracevi koji su doputovali sa svojim lukom i kostima nisu pomogli protiv škotske snage, jugoslavenskog vica te brazilskog nogometnog umijeca. Rezultat je bio 0:2, 0:9 i 0:3. Nula bodova i 14 primljenih pogodaka.

Škotski trener je nakon utakmice za nogometaše Konga kazao da „ne bi pogodili piramidu sa deset metara udaljenosti“. Mobutu ih je docekao sa paljbom uvreda. Prijetio im je nakon škotskih 0:3 „da ako prime više od tri pogotka, Kongo nikada više nece vidjeti“. Zato su neki rezervni igraci u poluvremenu susreta protiv Jugoslavije viðeni kako na klupi od nervoze puše cigarete. No, Jugoslaveni su ih „ubili“ tri puta zabivši im cak devet komada. Neki su nakon toga završili kao prodavaci peradi, neki su živjeli kao skitnice, sve u svemu nisu dobro završili.
 

Kolega iz Ugande, Idi Amin Dada, dugogodišnji prvak u boksu te dobar prijatelj njemackog trenera Burkharda Papea, koji je šest godina trenirao „ždralove“, kako se naziva nogometna reprezentacija Ugande, bio je jednako veliki ljubitelj sporta. Ždralovi su tri puta došli do zadnjeg kola africkog kupa. Pape je bio covjek od predsjednikova povjerenja, kojem su vrata njegovu kabinetu uvijek bila otvorena. Tako je Pape imao i iznimnu ovlast, lijene igrace nogom udarati u stražnjicu. Jedanput mu je predsjednik svoj cijeli kabinet izveo na travnjak da ih Nijemac „malo zagrije“. Pape je bio dosljedan svom imidžu. Nekim ministrima to je bio najteži sat u životu.

 
Treci u triju bio je Jean-Bedel Bokassa, car i kanibal iz Centralnoafricke republike. Kao Napoleon je sjedio na tronu u obliku orla, neprijatelje bio bacao iz aviona, navodno je jeo i malu djecu te je smatrao kako je shvatio sve zakone nogometne igre. Tako je prije susreta njegove momcadi sa reprezentacijom Zaira ušao u kabinu te igracima rekao: „Vas ima jedanaest. Njih ima jedanaest. Neka si svatko naðe protivnika pa u akciju.“
 

Nogomet i prije svega nogometaši je jedan od rijetkih izvoznih proizvoda koji Afrika ima. To mu pridodaje iznimnu važnost. Gospodarski možda ne, ali za kolektivnu svijest africkih zemalja, nogomet je neprocjenjiv.

(dw-world.de)