{mosimage}Navijaci Milana ni ove sezone nemaju previše razloga za zadovoljstvo igrama i rezultatima svoje momcadi, a svoje su frustracije usmjerili prema pojedinim igracima i treneru Carlu Ancelottiju, posebno nakon poraza od gradskog rivala Intera, nakon kojeg su ispali iz utrke za naslov prvaka Italije. Razloga za spominjanje odlaska Carla Ancelottija je puno. Što on još može postici u Milanu? Gdje još može odvesti svoju prilicno staru momcad u kojoj su neki igraci još uvijek, ruku na srce, samo iz sentimentalnih razloga? Njegov odnos sa vlasnikom Silviom Berlusconijem, cini se, dotakao je najnižu tocku od njegovog dolaska u klub, a kako se bliži kraj još jedne sezone bez spomena vrijednih rezultata, tenzije su sve jace.

Kao trener sa daleko najdužim stažem u jednom talijanskom klubu trenutno (preko osam godina), Carlettu mnogi daju nadimak "talijanski Arsene Wenger". Obojica imaju slicnih problema sa podmlaðivanjem momcadi koja je dosegla svoj vrhunac i sa tim problemom ne uspijevaju se obracunati vec niz godina. Wenger je napravio rez i u potpunosti se odrekao starih igraca i podmladio momcad, dok Ancelotti pokušava iz 'staraca' i dalje izvuci više nego što su oni sposobni ponuditi, ali krajnji rezultat je jednak - prosjecnost. U istom razdoblju, na primjer, Alex Ferguson u Manchester Unitedu gradi vec trecu generaciju koja je spremna pokoriti svijet, oslanjajuci se puno više na mlaðe od Ancelottija, ali balansirajuci još uvijek i sa iskustvom starijih pojedinaca koliko je to potrebno, za razliku od Wengera.

Ancelotti nije spreman odreci se igraca poput Paola Maldinija, a treba reci da mu niti vlasnik Silvio Berlusconi to ne bi dopustio, ali ipak mu se mora zamjeriti to što nije iskoristio priliku da uz jednu takvu legendu talijanskog nogometa kroz sve ove godine odškoluje barem jednog mladog stopera, a moglo ih je biti i puno više koji bi uz Maldinija i njemu slicne povremeno dobijali priliku i upijali njihovo znanje, ali i stjecali iskustvo i samopouzdanje igrajuci pored njih.

U svoju korist, naravno, Ancelotti može pogledati unatrag i pobrojati sve osvojene trofeje. Coppa Italia 2003., Serie A godinu kasnije, Lige prvaka 2003. i 2007., a tu su i Europski superkup i naslov klupskog prvaka svijeta 2007.

Sve je to, dakako, lijepo, ali navijaci Milana uvijek žele više i bolje i svaki od njih s pravom ga može zapitati: 'Što si napravio u posljednje vrijeme?' I sam Ancelotti je sasvim sigurno svjestan kako stvari u klubu po malo stagniraju. Komentirajuci na konferenciji za novinare zvižduke sa tribina koji su mu upuceni za vrijeme utakmice protiv Cagliarija, Ancelotti je rekao: "Možda su ti zvižduci znak da su navijaci postali pomalo zasiceni sa mnom... Kada gledate isto lice niz godina, morate imati više strpljenja."

Milan je danas daleko od vrha. Domace prvenstvo nisu osvojili gotovo punih šest godina, a prošle sezone nisu cak izborili ni mjesto koje vodi u Ligu prvaka. Ove sezone su iz utrke za naslov prvaka ispali vec u veljaci. Te cinjenice teško padaju svima u klubu i cak ni eventualno osvajanje trofeja u Kupu UEFA ne bi puno pomoglo da se ova sezona ne nazove trecim uzastopnim promašajem.

Previše pompozni dolazak Davida Beckhama, još jedne zvijezde na zalasku, pokazao je zapravo samo koliko su stvari u Milanu postale uspavane. Ono što svakako najviše zabrinjava je cinjenica da se u Milanu nemaju cemu posebnom radovati niti najavljujuci sljedecu sezonu. Realnost je da momcad jednostavno nije dovoljno snažna. Giuseppe Favalli, Dida, Andriy Shevchenko, Daniele Bonera, Philippe Senderos, Emerson i Željko Kalac su igraci koji malo toga mogu ponuditi momcadi koja ima najviše ciljeve.

Ancelotti mora na sebe preuzeti dio krivnje za to, posebno zbog nacina na koji se ponio prema Yoannu Gourcuffu. Mladi Francuz je odjednom u Bordeauxu postao igrac oko kojeg se sve vrti, dok Ancelotti nikad nije imao strpljenja za njega. Dok je u Milanu uvijek djelovao nervozno, u Bordeauxu se nametnuo kao voða momcadi i preuzeo odgovornost na sebe. A Bordeaux ima mogucnost otkupiti njegov ugovor za 16 milijuna eura. Ta nesposobnost da odgoji mladog talenta i pretvori ga u vrhunskog igraca postala je obilježje Ancelottija u Milanu. Slicno se dogodilo i sa Albertom Paloschijem, koji je spektakularno stupio na scenu u sezoni 2007./2008. da bi sada bio u suvlasništvu sa Parmom, gdje i igra.

Meðutim, ne zaboravimo što Ancelotti sada ima u klubu. U igracima kakvi su Andrea Pirlo, Gennaro Gattuso, Massimo Ambrosini, Clarence Seedorf, Kaka, Gianluca Zambrotta, Ronaldinho, Alexandre Pato i (možda) Beckham, Milan ima kicmu momcadi koja može još puno toga postici, ali da li ova kolekcija igraca još uvijek ima dovoljno motiva da se domogne Scudetta?

Treba priznati kako je Milan dosta dobro investirao u 24-godišnjeg Thiaga Silvu, branica koji bi mogao dobro pokrpati rupe u obrani, ali u tu obranu mora doci barem jedan Talijan vrhunske klase. Treba takoðer reci i da Ancelottijeva momcad u trenucima kad je na vrhuncu, još uvijek igra jedan od najljepših nogometa na svijetu. U nedavnom derbiju protiv Intera trebao im je možda samo jedan vrhunski realizator (Kaka?), da u najmanju ruku izjednace u posljednjih dvadeset minuta kad su stvorili ogroman pritisak na aktualne prvake.

Malo je momcadi na svijetu koje igraju tako tešno kao Ancelottijev Milan. U nekim trenucima protiv njih je jako teško igrati. To je svakako nešto za što zasluge treba pripisati Ancelottiju. Vrhunac igre Ancelottijeve momcadi vjerojatno je 'uništavanje' Manchester Uniteda u uzvratnoj utakmici polufinala Lige prvaka na San Siru 2007. Bila je to jedna od najboljih izvedbi u Ligi prvaka svih vremena. Ali, to je bilo prije dvije godine, a nogomet brzo zaboravlja. Ancelottijev stil igre koji forsira je ujedno i njegovo 'prokletstvo'. Ancelotti dolazi puno puta u situaciju da njegova momcad igra bolje od protivnika, a na kraju izgubi.

Bit ce šteta ako Ancelotti ostavi Milan onakav kakav ga je i našao - bez trofeja, ali u ovom trenutku se ne cini sposobnim pronaci onu iskru koja je potrebna da se pobjeðuje u nizu, ono što je Jose Mourinho uspio usaditi momcadi gradskog rivala. Iako izgleda lagano kad to radi Mourinho, to nije lagan posao. Zanimljiva je koincidencija da se upravo Chelsea cini kao Ancelottijeva najizglednija destinacija. Ono što je sigurno jeste da nitko od njega nije kvalificiraniji da se uhvati u koštac sa pritiskom prebogatog vlasnika i pokušajem izvlacenja maksimuma iz niza ostarjelih internacionalnih zvijezda (Zvuci poznato, zar ne?).

Dakle, je li vrijeme da Carlo spakira kofere i potraži novi izazov? Žao nam je Carlo, ali taxi ceka pred vratima Milanella, a Galliani nervnozno gleda na kalendar. Ali barem jednom u nogometu, razlar ne mora nužno biti neugodan. Ancelotti je u Milanu napravio veliki posao i svi u klubu mu duguju veliki respekt. Ancelotti bi, meðutim, mogao osjecati da je sa momcadi koju je imao na raspolaganju gotovo desetljece mogao napraviti i više. Imao je priliku sagraditi momcad onoliko uspješnu u kakvoj je i sam igrao krajem osamdesetih i pocetkom devedesetih. Ali ta je šansa sada otišla...