Datum roðenja: 17.7.1977
Mjesto roðenja: Les Ulis (Pariz), Francuska
Visina: 188 cm
Klub: Barcelona
Pozicija u momcadi: Napadac
Prethodni klubovi: Monaco, Juventus, Arsenal
{mosimage}
Thierry Henry je roðen 17. kolovoza 1977. godine u malom pariškom predgraðu Les Ulis. Njegovi roditelji, Antoine i Marylese doselili su tu sa Francuskih Antila samo godinu dana ranije, u potrazi za boljim životnim uvjetima. Država im je dala mali dvokrevetni apartman u jednoj od brojnih visokih betonskih zgrada u tom naselju, koje su zbog velikog broja useljenika, uskih ulica i nedostatka zelenih površina mnogi stanovnici Pariza zaobilazili u širokom luku i smatrali ga svojevrsnim getom. Unatoc lošim životnim uvjetima, Thierryu je njegov otac usadio ljubav prema sportu, posebno nogometu, dok je majka tražila od njega da ne zanemari školu i da manje vremena provodi na terenu, a više uceci. Thierry je poslušao oboje, postavši odlican ucenik, i još bolji nogometaš. Otac ga je redovno vodio u nogometne kampove, a uskoro je postalo jasno da se radi o nadprosjecno talentiranom djecaku, što su uocili i skauti lokalnih nogometnih klubova. Zaigrao je tako u najmlaðim selekcijama Les Ulisa i susjednog predgraða Palaiseaua.
Thierry Pret, skaut poluprofesionalnog kluba Viry-Chatilon, koji je u to vrijeme slovio kao najbolji klub z arazvoj mladih pariških talenata, prišao mu je kad je imao 13 godina i uvjerio ga da se pridruži U-15 momcadi tog kluba. Uskoro nakon toga, njegovi su se roditelji rastali, a majka, koja je odselila u blizinu Orsaya trudila se da ga uvjeri da se upiše na Alexander Fleming College. Thierry je kratko i pohaðao taj koledž, ali ostao je koncentriran i na nogomet. U samo 26 utakmica u dresu VIry-Chatillona postigao je cak 77 golova.
Nedugo prije cetrnaestog roðendana, Thierry se našao meðu 25 djecaka izabranih da nogometno školovanje nastavi u akademiji francuskog nogometnog saveza u blizini Pariza. Kao i svaki tinejdžer koji dobije tu cast, živio je u akademiji i koncentrirao se gotovo iskljucivo na nogomet. U njegovoj generaciji na Clairefintaine akademiji bili su i William Gallas, Louis Saha i Nicolas Anelka. Dvije godine kasnije, treneri na akademiji gledali su na njega kao na potencijal, kojemu je ipak potrebno puno dorade kako bi se mogao smatrati buducom zvijezdom. Cijenili su njegovu brzinu i inteligenciju, ali su bili zabrinuti da njegova kontrola lopte, te sposobnosti asistiranja i zabijanja nece doseci vrhunski nivo.
Arsene Wenger, meðutim, vidio je u njemu pravi potencijal. U to vrijeme trener Monaca, Wenger nije ni trenutka oklijevao da mu vec sa 16 godina ponudi stipendijski ugovor. 31. kolovoza 1994., Thierry je zabilježio svoj profesionalni debi, u porazu od Nice rezultatom 2:0. Tijekom prve sezone odigrao je osam utakmica i postigao tri gola.
Sljedeca sezona bila je promjenjivog uspjeha. Odigrao je18 utakmica i postigao samo tri gola. Wenger se mucio da mu pronaðe pravo mjesto na terenu. Konvencionalno razmišljanje upucivalo je na to da mu je mjesto na krilu, s obzirom na njegovu brzinu, ali Wenger je smatrao da on jednog dana može postati vrstan napadac, iako nije imao završni dodir poput nekih velikih prethodnika.
Pod Wengerovim vodstvom, Henry je 1996. godine postao najboljim mladim igracem Francuske, a U-18 reprezentaciju odveo je do naslova europskog prvaka. Nakon što je veliki broj europskih klubova pokazao interes za njega, Thierry je angažirao menadžera, koji nije imao licencu FIFA-e za obavljanje tog posla. Madridski Real dogovorio je sa njim, preko tog menadžera potpis višegodišnjeg ugovora, ali iz Monaca su se žalili, tvrdeci kako su oni postigli dogovor sa drugim menadžerom, koji ima FIFA-inu licencu. Thierry se tako našao u dva razlicita kluba u isto vrijeme. celnici FIFA-e razriješili su slucaj tako što su kaznili i Real i Thierrya. Nastavio je igrati za Monaco, potpisavši 1997. novi višegodišnji ugovor.
Zadržavanje Henrya bio je genijalan posao za Monaco. U svojoj trecoj godini u tom klubu, on je prakticki eksplodirao, a klub je predvodio do naslova francuskog prvaka. Thierry je bio jezgra Monacovog napada, a u 36 utakmica postigao je devet golova.
Sljedeci veliki dogaðaj za Henrya bilo je U-20 svjetsko prvenstvo u Maleziji 1997. godine. On je taj turnir vidio kao priliku da pokaže svoje umijece nogometnom svijetu, a posebno strucnom stožeru najbolje francuske reprezentacije. Svjetsko prvenstvo u toj zemlji, koje se trebalo održati godinu kasnije, bio je dodatni motiv, buduci da se nadao kako ce imati priliku i na tom natjecanju predstavljati svoju državu. U Maleziji je igrao prilicno dobro, ali reprezentacija je ispala od Urugvaja vec u cetvrtfinalu, nakon jedanaesteraca. Kasnije te godine, ubilježio je debi u dresu A reprezentacije, u susretu protiv Južne Afrike.
Na pocetku sezone 1997./98. Monaco je imao dva cilja - još jedan naslov francuskog prvaka i Ligu prvaka. Ocekivali su kako ce ih Henry predvoditi do oba cilja, ali pritisak zbog želje da se dokaže i postane standardni clan reprezentacije utjecao je na njegovu igru. U 30 prvenstvenih utakmica, postigao je samo cetiri gola. U Ligi prvaka bio je puno bolji - postigao je cak sedam golova, a svoju je momcad odveo do polufinala tog natjecanja, gdje su poraženi od Juventusa.
Bilo je ocito da je Thierry zabrinut zbog svog statusa u reprezentaciji pred Svjetsko prvenstvo. Neki francuski navijaci vec su odustali od njega, usmjeravajuci svoja nadanja na Davida Trezegueta, momcadskog kolege iz Monaca, kojega su nazivali nasljednikom Gabriela Batistute, dijelom i zbog njegovog argentinskog porijekla. Na Henryeve loše predstave utjecao je sasvim sigurno i Wengerov odlazak sa klupe Monaca pred pocetak prvenstva. Wenger je nakratko otišao u Japan, a uskoro se preselio na klupu Arsenala. Henry se odlicno osjecao pod Wengerovim vodstvom, dok je sa novim trenerom Jeanom Tiganom teško nalazio zajednicki jezik.
Bilo je glasina i kako u Monacu ozbiljno razmišljaju o njegovoj prodaji Barceloni, koja je u to vrijeme poslala ponudu tešku 18 milijuna eura. Arsenal, Manchester United i Real Madrid pokazivali su takoðer zanimanje za njega. Kako je kasnije postalo ocito, i izbornik A reprezentacije Aime Jacquet je bio zainteresiran za njega. Shvacajuci da je Henry preveliki potencijal da ga se izostavi sa popisa reprezentativaca za Svjetsko prvenstvo, Jacquet nije niti razmišljao o takvoj mogucnosti.
Glavna Jacquetova briga pred pocetak Svjetskog prvenstva bio je nedostatak dokazanih golgetera. Trezeguet, Henryev suigrac iz Monaca, izgledao je kao buduci veliki strijelac, ali sa samo 20 godina nedostajalo mu je iskustvo iz velikih utakmica. Stephane Guivarc'h je igrao odlicno u Auxerreu, ali i on je imao samo jedan nastup za reprezetaciju. Jayques je isprobao cak i mladog Nicolasa Anelku i Christophea Dugarrya, ali oni se nisu pokazali kao prava rješenja. U pripremnoj utakmici u kojoj su njih dvojica predvodili napad, Francuska nije uspjela zabiti gol. Što se Henrya tice, mnogi europski nogometni magazini koji su pisali uvodnike za prvenstvo, nisu njegovo ime niti spominjali.
Francuz i su se u velikoj mjeri oslanjali na svoje dokazane zvijezde u veznom redu, poput Zidanea, koji je iza sebe imao sjajnu sezonu u Juventusu, a Jacquet je ocekivao i velike partije od Petita, Karembeua, Deschampsa i Blanca. Thierry je na prvenstvu zaigrao vec u prvoj utakmici grupne faze protiv Južnoafricke Republike, u kojoj je bio i strijelac. U drugoj utakmici, protiv Saudijske Arabije, dva puta je bio strijelac, a trecu utakmicu protiv Danske, Jacquet ga j eodmarao, buduci da su vec osigurali prolaz. Dobro odmoren, zapoceo je utakmicu osmine finala protiv Paragvaja, ali na poziciji krila, a ne napadaca, na kojoj se nije snašao i zamijenjen je u 64. minuti. U cetvrtfinalnom dvoboju protiv Italije presudili su jedanaesterci, a Henry je bio jedan od strijelaca. U polufinalu na Francuze je cekalo najvece iznenaðenje prvenstva - Hrvatska. Henry se ponovno našao na krilu, gdje nije mogao pokazati svoj puni potencijal, a dvostruki strijelac za prolaz u finale bio je Lillian Thuram. U finalu protiv favoriziranih Brazilaca Jacquet se odlucio za najiskusnije igrace, tako da je Henry pobjedu svojih suigraca od 3:0 promatrao sa klupe za rezerve.
Nakon prvenstva, trebalo je odluciti gdje nastaviti karijeru. Thierryev prvi izbor bio je Arsenal, gdje bi nastavio suradnju sa Arsenom Wengerom, ali talijanski Juventus imao je najdublji džep. Na njegovu nesrecu, to nije bio dobar izbor. Atmosfera u Juventusu bila je puno teža od one u Monacu i osjecao je veliki pritisak javnosti, koja je od njega ocekivala puno. Što je još gore, i u Juventusu su ga gurali na krilnu poziciju, koja mu jednostavno nije odgovarala. Bila mu je potrebna promjena i Wenger mu je ponudio tu promjenu, pozvavši ga u Arsenal. Arsenal je za njega platio 15 milijuna eura, što je izazvalo puno kontroverzi u Engleskoj, ali Wenger je bio uvjeren kako je napravio dobar posao.
U pocetku, ipak, nije tako izgledalo. U prvih osam utakmica u dresu Arsenala Henry nije uspio zatresti protivnicke mreže. Ali stvari su se okrenule nakon što je postigao jedini gol u pobjedi nad Southamptonom. Ožujak je bio njegov mjesec, postigao je pet golova u osam utakmica, a prvenstvo je završio sa 17 prvenstvenih golova u 31 utakmici. Arsenal je sezonu završio sa 18 bodova zaostatka iza Manchester Uniteda.
Thierry se odmah nakon sezoen poceo pripremati za Europsko prvenstvo 2000., gdje je rancuska bila favorit za osvajanje drugog uzastopnog velikog naslova. Želio je puno toga dokazati. Zbog loših igara u Italiji, godinu i pol nije igrao u reprezentaciji. Najveci izazov ponovno mu je bio prilagoðavanje na novu poziciju, buduci da ga je i izbornik Lemerre odlucio koristiti na krilu, uz Trezegueta i Anelku u vrhu napada. Njegova se strategija isplatila u prvoj utakmici protiv Danske, u kojoj je Henry postigao sjajan gol. Uz malo pomoci rukama, i u drugoj utakmici protiv ceške bio je strijelac. U 1/4 finalu protiv Španjolske, Francuska je izgledala loše, zbog cega se Henry ponovno preselio u napad, ali nije uspio zabiti. Portugalci su poveli u polufinalu, ali Henry je bio strijelac za izjednacenje. Pobjeda je stigla iz penala u 117. minuti. U finalu su cekali Talijani. Talijani su poveli u 55. minuti, no Wiltord je izjednacio u devedesetoj minuti, a pobjedu je poznatim volejem donio Trezeguet u 103. minuti.
Njegove dobre igre na Euru 200. nisu prošle nezapaženo, pa su u Arsenal stigle ponude iz Reala i Barcelone. Nadmecuci se meðusobno podizanjem cijene, španjolski giganti su ga skoro uspjeli odvuci iz Engleske, ali Thierry je vjerovao Wengeru, a teško mu se bilo rastati i od navijaca Arsenala koji su ga obožavali.
Henry je želio osvojiti naslov engleskih prvaka sa Arsenalom. cesto je izražavao ljubomoru na Tonya Adamsa i Patricka Vieiru, koji su osvajali naslove sa Arsenalom i nadao se kako ce i on na taj nacin uci u klupske legende. Na nesrecu, sezona 2000./01. bila je razocaravajuca. U Ligi prvaka poraženi su u cetvrtfinalu od Valencie, a u prvenstvu su ponovno završili iza Manchestera. Sezonu su mogli spasiti samo pobjedom protiv Liverpoola u finalu FA kupa, ali ni to im nije pošlo za rukom.
Ipak, slavlje je došlo u sljedecoj sezoni. Arsenal je sa ucinkom od 29 pobjeda, 9 remija i samo 3 poraza postao prvak sa sedam bodova prednosti ispred Liverpoola, a pobjedom u finalu protiv Chelsea osvojen je i FA kup. Henry je bio prvi strijelac lige sa 24 gola. U Ligi prvaka, stanje je bilo puno lošije - ispalli su vec u prvoj fazi natjecanja. Henryeve dobre igre nisu mu donijele samo respekt protivnika na terenu, nego i popularnost, a samim time i financijsku korist van terena. Sklopio je nekoliko višemilijunskiah ugovora sa razlicitim sponzorima, a najizdašniji je bio Nike, koji je iskrcao milijuna eura da bi nosio njihove kopacke. Thierry je u tome znao uživati, te je, izmeðu ostalog, napravio kucu u Londonu, koja je u to vrijeme bila najveca i najskuplja kuca koju je jedan nogometaš u Engleskoj napravio.
Na krilima dobrih igara, cekao je još jedno svjetsko prvenstvo, ono u Koreji i Japanu 2002. godine. Predvoðeni njime i Zidaneom, Francuzi su smatrani prvim favoritima prvenstva. Ipak, stvarnost je bila drugacija i bolno su prizemljeni. Vec u prvoj utakmici poraženi su od autsajdera Senegala, a Henry je propustio najbolju priliku na utakmici. U drugoj utakmici protiv Urugvaja nije bilo ništa bolje. Henry je u 26. minuti neoprezno startao i zaradio crveni karton, a utakmica je završila bez golova. Francuzima je u trecem kolu trebala pobjeda protiv Danske za prolaz dalje, ali ni u toj utakmici nisu uspjeli postici gol i poraženi su rezultatom 2:0, što je znacilo i povratak kuci.
Pred pocetak sezone 2002./03. Henry je samo želio ostaviti loše uspomene iz Koreje i Japana iza sebe. Sada, kao vrhunska zvijezda, bio je samouvjeren u svojoj popularnosti. No, celnici FIFA-e nisu se na to puno osvrtali. Thierry je, naime, bio jedan od zacetnika proslavljanja postignutih golova pokazivanjem majice sa razlicitim natpisisma posvecenima prijateljima i obitelji, što su uskoro prihvatili i mnogi drugi nogometaši. FIFA j evrlo brzo zabranila takav nacin proslave. Henry ipak i danas, s vremena na vrijeme, poneki gol proslavi na takav nacin, a zahvaljujuci bogatom ugovoru sa Nikeom sa lakocom podnosi financijske kazne zbog takvih postupaka.
Sezona je protekla u znaku borbe sa Manchester Unitedom. Dva kluba borila su se za naslov prvaka, a Henry i van Nistelrooy za naslov najboljeg strijelca. Manchester je na kraju u obje kategorije bio uspješniji. Sezonu su donekle spasili pobjedom protiv Southamptona u finalu FA kupa. Unatoc razocaravajucoj sezoni Arsenala, Henry je od strane ostalih nogometaša proglašen najboljim igracem Premier lige.
Prvi cilj u sezoni 2003./04. bioje domaci naslov prvaka. Što se Henrya tice, pocela se spominjati mogucnost da obori klupski rekord Iana Wrighta, koji je postigao 184 gola u 287 utakmica. Mnogi su smatrali da Henry, sa 100 golova u 180 utakmica, koliko je imao u sijecnju 2003., može oboriti taj rekord. Sredinom sezone Arsenal je bio neporažen 19 utakmica, a ljubitelji nogometa su se pitali hoce li ikako izgubiti do kraj sezone. Henry je bio kljuc dobre igre, sa osam postignutih golova. U travnju je postigao šest golova u cetiri utakmice, ukljucujuci Hattrick protiv Liverpoola. Samo tjedan dana kasnije, Leedsu je u pobjedi od 5:0 utrpao cetiri gola. U posljednjem kolu samo je Leicester stajao izmeðu Topnika i sezone bez poraza. Arsenal je pobijedio rezultatom 2:1, završivši sezonu bez poraza po prvi put otkad je to napravio Preston North End u sezoni 1888./1889. Henry je bio prvi strijelac lige sa 30 golova, a ponovo je osvojio i naslov najboljeg nogometaša lige.
Po završetku sezone stigla je ponuda Barcelone, ali on je odbio takvu mogucnost i produžio je ugovor do 2007. godine.
Sljedece veliko natjecanje bilo je Europsko prvenstvo u Portugalu 2004. godine, a Francuzi su se nadali ponovnom osvajanju naslova prvaka. Turnir je otvoren sjajnim dvobojem izmeðu Francuske i Engleske. Englezi su poveli, ali je Zidane sa dva gola, i to u 91. i 93. minuti, preokrenuo rezultat. U drugom kolu Francuzi su gubili protiv Hrvatske do 61. minute rezultatom 2:1, a konacnih 2:2 tada je postavio Trezeguet. U trecem kolu trebala im je pobjeda nad Švicarcima, a Henry je sa dva gola sprijecio iznenaðenje. U cetvrtfinalu Francuze je šokirala Grcka, okoncavši njihov pohod ka finalu.
Henry je nakon još jednog razocarenja na reprezentativnom planu, svoje nade usmjerio ka osvajanju Lige prvaka sa Arsenalom, te obrani naslova u Engleskoj. Sezonu je zapoceo sa problemima sa ahilovom tetivom, ali nastavio je igrati, unatoc poteškocama. Ipak se morao zadovoljiti FA kupom, buduci je na scenu stupio prebogati vlasnik Chelsea Roman Abramovich.
U ljeto 2005. godine dobio je cast ponijeti kapetansku vrpcu Arsenala, nakon što je Patrick Vieira otišao u Juventus. U listopadu iste godine postao je najbolji strijelac kluba svih vremena, a u sijecnju 2006. godine postao je i najbolji strijelac kluba kada se gledaju samo golovi u prvenstvenim utakmicama Premier lige sa 151 golom.
U Ligi prvaka 2005./06. Arsenal je stigao do finala u Parizu sa samo dva primljena gola. Finalna uatkmica protiv Barcelone pocela je loše, jer je iskljucen vratar Jens Lehman, no Arsenal je preko Sola Campbella ipak poveo. Meðutim, Barcelona je na kraju ipak pobijedila sa 2:1, a Henry je doživio niz kritika zbog promašenih prilika. Kroz sezonu 2005./06. Henry je cesto povezivan sa mogucim prelaskom u Real ili Barcelonu, ali poslije finalne utakmice u Parizu ipak je produžio ugovor sa Arsenalom.
Po prvi put u posljednjem desetljecu francuska je reprezentacija na jedno veliko natjecanje došla bez velikih ambicija. Predvoðeni Zidaneom i Henryem, bez velikog pritiska javnosti i na cuðenje ljubitelja nogometa, Francuszi su došli do finala, gdje su ipak poraženi od Italije.
U sezonu 2006./07. Henry i Arsenal su ušli sa željom da naprave korak više od prošle sezone i osvoje naslov europskih prvaka, a i u domacem prvenstvu su ocekivali biti najveci konkurenti Chelseau za naslov prvaka. Iako je Henry svoju momcad predvodio i na novom Emirates stadionu, nakon sjajnih sezona na legendarnom Highburyu, pravi rezultati nisu došli. Sezona 2006./2007. nece ostati upamcena po posebno dobrim rezultatima, a Henry ce je zapamtiti i po problemima sa ozljedom, zbog koje je propusstio veci dio proljetnog dijela.
Pred pocetak sezone 2007./2008. Henry je dres Arsenala zamijenio dresom Barcelone. Emotivnim nastupima se oprostio od navijaca Arsenala, kojima je dugi niz godina bio idol, a u Barceloni ga je docekala sjajna momcad, predvoðena Ronaldinhom i mladom argentinskom zvijezdom Leom Messijem, od koje se ocekuju veliki rezultati.
