Novu premierligašku sezonu Arsenal je otvorio domaćim porazom od Aston Vile, ali ono što vjerojatno puno više od samog poraza zabrinjava navijače Topnika jeste činjenica da taj poraz nije bio veliko iznenađenje.
Za prosječnog navijača Arsenala to je bilo poput gledanja filma koji su nebrojeno puta gledali kao dijete, ali ga nisu gledali godinama i ne mogu se točno sjetiti svakog detalja. Jedan po jedan, nizali su se poznati događaji na terenu, a dugo prije kraja svi su već svjesni kako će se sve završiti.
Arsenalov najnoviji poraz imao je sve odlike onoga po čemu je ova momčad već postala poznata - rani gol dao je nadu navijačima, uslijedila je dobra igra koja nije rezultirala golom, onda je primljen jeftin gol i sav trud je bačen u vodu, tu je i kontroverzna sudačka odluka koja do kraja uništava koncentraciju igrača i dovodi do novih pogrešaka, crveni karton i na kraju potpuno sramoćenje, te cijela predstava završava koncertom zvižduka s tribina.
Najlakše je okriviti Arsena Wengera za još jedan pasivan prijelazni rok i većina će medija napraviti upravo to, ali problem Arsenala bi mogao biti puno neugodniji i teško rješiv. Jednostavno - svi su u tom klubu uvijek nesretni. Od navijača i igrača, do Wengera i njegovog stožera, u njihovim navikama i tijeku misli ukorijenio se strah od neuspjeha.
Svi oni zrače nekom negativnom energijom koja se odražava na rezultatima. Svi oni dolaze na utakmice očekujući da sve pođe spektakularno loše i to se upravo događa. Kolektivni identitet kluba je postao obilježen bijedom, a ljutnju na tribinama nadopunjavaju katastrofe na terenu.
Zagrabiti u blagajnu i potrošiti veliki novac ne može riješiti ovaj problem. Ništa se nije promijenilo kad su potrošeni veliki novci na Joséa Reyesa, Andreya Arshavina, Thea Walcotta, Thomasa Vermaelena, Laurenta Koscielnya, Gervinha, Pera Mertesackera, Mikela Artetu, Lukasa Podolskog ili Oliviera Girouda, pa nema razloga vjerovati da bi trošenje velike količine novca pomoglo sada.
Svaki od Arsenalovih navodnih spasitelja je došao uz puno fanfara, ali postepeno je depresija oko kluba zahvatila i njih. Gotovo je nemoguće doći u Arsenal i ne postati biljka za dvije ili tri godine. Jednostavno, kupovina skupih igrača neće promijeniti silaznu putanju.
Nisu samo navijači ti kojima je već muka od provođenja subotnjih poslijepodneva u tom začaranom krugu poraza i bola. Igrači poput Emmanuela Ebouea ili Marouanea Chamakha su slomljeni mržnjom s tribina, a njihovi suigrači su bili vidljivo uznemireni zbog toga. Zvijezde poput Mathieua Flaminija, Kolo Touréa, Emmanuela Adebayora, Samira Nasrija, Cesca Fàbregasa, Alexa Songa i Robina Van Persieja su otišli s mjesta koje su smatrali domom, ne za novcem, nego jednostavno kako bi ponovno uživali u nogometu.
Nije slučajnost to što je kad je potigao gol protiv Arsenala za Manchester City, Adebayor pretrčao cijeli teren kako bi ga proslavio ispred navijača koji su aktivno činili njegov profesionalni život jadnim. Dobar dio igrača Arsenala vjerojatno žudi za slobodom da može zlostavljati vlastite navijače na način na koji oni zlostavljaju njih i njihove suigrače.
Dok većina bivših manje kontroverznih igrača Arsenala tvrdi kako i dalje vole taj klub, nitko od njih nije bio spreman žrtvovati se zbog te ljubavi i nastaviti proživljavati ono što nosi sa sobom ostanak na Emiratesu. Robin van Persie se ističe među onima koji stalno ponavlja kako je nakon odlaska iz Arsenala doživio novu mladost, rekavši slikovito kako nakon dolaska u Manchester United svaki dan ide na posao pjevajući.
Nekad je u životu najbolje jednostavno zatvoriti radnju i krenuti dalje. U crvenom dijelu sjevernog Londona došlo se do te točke. Nikakva financijska injekcija, taktičko pospremanje ili promjena menadžera ne može okončati taj ciklus tuge.
Da je Arsenal pacijent u bolničkom krevetu, liječnici bi mu prenijeli lošu vijest i pustili ga da umre. Nogometni klubovi ipak ne rade na taj način, ali u nekim trenucima njihovi navijači bi poželjeli da je tako.
Autor: Rob Brown
{fshare}
